Ispitujući svoje prijatelje koji imaju neki oblik invalidnosti. Jednostavno pitanje , poznajete li koju osobu zaposlenu u bilo kojem gradskom poglavarstvu/ županiji, ustanovi ili u Gradskom trgovačkom poduzeću da radi, a da je u isto vrijeme korisnik invalidskih kolica, odgovor je jasan, a on je ne. U biti i mi smo krivi dok šutiimo i plešemo kako oni žele. Uzalud lajemo na Mjesec , a on i dalje gdje je i bio, baš kao papirnato plišana roda.
U našem gradu ima oko 15% osoba s nekim oblikom invaliditeta, koji su umjesto proaktivnosti i ne poštovanja kvotnih zakonskih odredbi osuđeni da budu izolirani članovi društva. Zakon je jasan jedino mu je ime malo poduže Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (»Narodne novine«, broj 157/13, 152/14 i 39/18), a u članku 8 je pravilnik koji upravo propisuje kvote:
Članak 3.
(1) Obveznik kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: obveznik) je svaki poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika.
(2) U ukupan broj zaposlenih ubrajaju se i osnivači/članovi u trgovačkim društvima i ustanovama u Republici Hrvatskoj koji su u radnom odnosu s poslodavcem te obrtnici i druge osobe koje na području Republike Hrvatske obavljaju djelatnost slobodnog zanimanja ili druge dozvoljene djelatnosti i po toj osnovi su obvezno osigurani.
Naravno ponekad je izgleda bolje platiti i kaznu nego prilagoditi objekt za pristup osobama s invaliditetom. Dok država plača mirovine boraca još iz drugog svjetskog rat(NOB, ustaške, partizanske, domobranske itd). Osobe koje su tu i žive nisu determirani svojom prošlosti sadašnjosti, a ni budućnosti. Onda ti isti vide kako grad ostvaruje prekrasne projekte upravo za mlade obitelji. Tu nastaje totalna diskriminacija totalne neprilagođenosti. Koliko objekata ima pristup osobama s invaliditetom, to vodi do sljedećeg pitanja, koliko novih zgrada ima obvezu pri izgradnji osigurati pristup cijeloj zgradi osobama s invaliditetom osobama, na koji način da osoba u invalidskim kolicima prođe kroz pothodnik u Osječkoj , a da nema moći super invalida, o da ljudima iako bili u invalidskim kolicima, koji je odgovor? Vrtuljak odgovora , ali ga u konačnici nema.
Poticaji pri zapošljavanju osoba s invaliditetom
Poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, kao i osobe s invaliditetom koje se samozapošljavaju mogu ostvariti niz poticaja koje osigurava Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom
Poticaji pri zapošljavanju uključuju sljedeće mjere:
– subvenciju plaće
– sufinanciranje troškova obrazovanja
– sufinanciranje troškova prilagodbe mjesta rada
– sufinanciranje troškova prilagodbe uvjeta rada
– naknadu u visini uplaćenog doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje
– sufinanciranje troškova stručne podrške
– posebna sredstva za razvoj novih tehnologija i poslovnih procesa u cilju zapošljavanja i održavanja zaposlenosti osoba s invaliditetom
– potporu za održivost samozapošljavanja osoba s invaliditetom
Čitanje samih zakona je kao da su pisani za Švicarsku, a ne jednu malu zemlju na brdovitom Balkanu. Za početak jedan dan biti u invalidskim kolicima je bitka za svaki metar. Znam jer u istima sam bio, transfer iz kreveta u kolica je ravan osvajanu zlatne medalje na Olimpijskim igrama. Poštovati i znati da je invalidnost tu i da se svakom može dogoditi. Ignorirati i šutnja nekad i od nas samih znači da pristajemo biti građani drugog reda i dnevnopolitički ulošci. Idu lokalni izbori puno toga je aktualna gradska vlast učinila, ali tko god bio i nakon travnja na Markovom trgu, a u Vukovarskoj i sam odlazak na kat je nemoguća misija osim ako nisi Cezar. Grad, država ili tko god već moraju omogućiti pristup građanima samom sebi, bez da osoba s invaliditetom bude kvota, već čovjek.
