Na današnji dan, 1. srpnja 1991. godine, na prilazu osječkom naselju Tenja, u vremenu kada su barikade, prijetnje i eksplozije zamjenjivale dijalog, ubijen je načelnik Osječko-baranjske policijske uprave – Josip Reihl-Kir. Ubijen je od hrvatskog policajca, Antuna Gudelja, dok je išao – nenaoružan – na još jedne pregovore. S njim su ubijene još dvije osobe. Bio je ubijen zato jer nije pristao na rat.
Rođen 25. srpnja 1955. u Siraču, općina Daruvar, Reihl-Kir završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, a životni ga je put odveo u policiju, gdje je od 1981. gradio karijeru. Nakon demokratskih promjena 1990. godine postao je načelnik policije u Osijeku – u vrijeme kada su se riječi “mir”, “dijalog” i “razum” sve rjeđe čule u javnosti. A upravo ih je on izgovarao svakodnevno.
Reihl-Kir je vjerovao u moć riječi i razuma, kada je većina birala oružje. Odlazio je sam, nenaoružan, na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka. Nije imao pušku – imao je samo svoj sako koji bi raširio pokazavši da nosi samo dobre namjere. Vjerovao je da u svakom čovjeku postoji ono ljudsko, ono što može biti pozvano na razum i mir.
Ljutili su ga ekstremizmi – i hrvatski i srpski. Mrzio je nepravdu. I zato je za mnoge bio prepreka. Smetao je onima koji su već pripremali rat, smetao je i domaćim i stranim režiserima kaosa. Smetao je zato jer je pokazivao da se može drugačije – bez mržnje, bez nasilja.
Na konferencijama za novinare javno je prozivao medije koji su širili strah i dezinformacije. Optuživao ih je da su izokretali ono što su znali da je istina – jer su je sami čuli – a zatim su je preoblikovali u laž. U vremenu kada su mediji postajali oružje, Reihl-Kir je razotkrivao njihovu instrumentalizaciju.
U lipnju 1991., govoreći pred Skupštinom Osijeka, dao je obećanje koje je tada zvučalo utopistički, ali je bilo iskreno: “Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.” To obećanje ga je stajalo života.
Bio je svjestan da mu prijeti smrt. O tome je obavijestio i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova. Ipak, nije odustao. Otišao je u Tenju – posljednji put. Tog 1. srpnja 1991., oko 13:30, ubijen je hicima iz vatrenog oružja. Njegov ubojica, hrvatski policajac Antun Gudelj, osuđen je, ali mnogi detalji, motivi i politička pozadina ubojstva ostali su nerazjašnjeni. Sve do danas, slučaj nosi gorak okus nepravde i prešućivanja.
Zato se moramo sjećati Josipa Reihla-Kira. Zato jer je bio drugačiji. Zato jer je u vremenu podjela birao jedinstvo, u vremenu straha birao je hrabrost, u vremenu rata birao je mir. Zato jer su ga ubili ne zbog pogreške, nego zbog ispravnosti. Zbog dosljednosti.
Ubijen je jer nije pristao na mržnju. Jer je stao između dvije strane, da bi ih pomirio. I to nas uči da je mir stvar osobne hrabrosti, a ne samo političke strategije.
Danas, kada se sjećamo Josipa Reihla-Kira, ne činimo to samo zbog prošlosti. Činimo to zbog budućnosti. Njegov život i smrt podsjećaju nas da je rat uvijek izbor – kao što je i mir. Da i u najtežim vremenima postoje ljudi koji pokazuju kako se može i drugačije. I da istinski heroji nisu oni koji prvi povuku okidač, nego oni koji odbijaju povući – pa makar to platili životom.
Josip Reihl-Kir bio je takav čovjek. Heroj mira. Zato ga ne zaboravimo.
“Tko spasi jedan život, kao da je spasio cijeli svijet.” – Talmud.
Josip Reihl-Kir pokušao je spasiti svijet – i u tome je bio daleko uspješniji nego mnogi generali.
