U utorak, 21. listopada, Grad će – s ozbiljnošću kirurgije i preciznošću slikara fasada – započeti s označavanjem parkirališnih mjesta u Naselju kralja Tomislava. Po planu, bojanje će obuhvatiti zgrade 1/1, 1/2, 1/3, 1/4, 1/5, 2/1, 2/2, 2/3, 4/1, 4/2 i 4/3.
Radovi počinju u 7:00 ujutro, što je idealno vrijeme da ti netko zablokira auto dok piješ prvu kavu i razmišljaš kako da do posla dođeš bez teleportacije – jer parkirališta se, kažu, moraju prebojati. Naime grad je objavio svoju najnoviju poslanicu budućeg bojanja.
Ako niste znali, Slavonija 1 i Slavonija 2 već su prošle kroz tu fazu preobražaja – od običnih parkirališta do plavih površina koje neodoljivo podsjećaju na modernu verziju monopolskih kartica. Razlika je samo što ovdje ne kupuješ „Velebitsku“ nego plaćaš da uopće staneš iz jednostavnog razloga. Sve postaje parkirališna zona. Ne, nema ni Azurne obale. Ni ne treba nam, imamo Poloj. On deklerativno odbija bit plav.
A najzanimljivije – nitko zapravo ne zna tko je točno parkirališta gradio( prave se grbavi). Grad ih nije gradio, ali ih sada boja. Logično. Jer kad ne možeš popraviti, preboji. Kad ne možeš riješiti, naplati. Kad ne znaš što radiš, objavi poslanicu/priopćenje o „povećanju sigurnosti prometa“. Naprotiv već kad znamo da grad boja, prebrojimo samo pokrpane rupe ispred svake zgrade
Za osobe s invaliditetom, stvar je, kako bi rekli, evolucijski izazov. Nije više dovoljno imati rampu – treba imati i moć isparavanja. Na nekim mjestima osoba u kolicima može izaći iz automobila samo ako ima certifikat iz kvantne fizike. Ili barem PMF-a( smjer fizika).
I tu, negdje između parkirne boje i gradske birokracije, pojavila se opet papirnata plišana roda. Stoji, točno na rubu svježe obojane crte, i gleda sve nas kako pokušavamo pronaći logiku u neredu, ali i nju. Čak smo načuli da joj je sudsjedstvo prodano( Presofleks) i postaje zgrada s par stotina mjesta ne plavog parkinga, ili?. Rodu, naravno, nitko nije obojao jer simbolično ona predstavlja našu budućnost, koja je očito plava.
Grad nas, u svom priopćenju, moli za „strpljenje i razumijevanje“. Pa imamo ga, kako ne bismo. Godinama čekamo da se zakrpa rupa, a dobijemo bojanje. Čekamo prometno rješenje, a dobijemo naplatu. Čekamo razum, a dobijemo cirkus. Ćekamo da poprave stari autobusni a dobijemo dva autobusna….
I tako, dok se nova plava parkirališta suše na jesenskom suncu, građani polako shvaćaju: nije stvar u boji. Stvar je u sustavu koji te najprije učini invalidom, a zatim ti naplati mjesto da to shvatiš.
Papirnata plišana roda zna to dobro. Samo sleti, pogleda, i odleti dalje – jer zna da u ovom gradu stvarnost prvo oboje, pa naplate, pa tek onda razmisle što bi zapravo trebalo popraviti.
