Zamislimo da invaliditet nije kazna nego da život stavljaš u labirint zvan “društvo koje odabere da ne vidi”. Kao osoba s invaliditetom koja hoda na onu stvar mi idu svi kojima je u Slavonskom Brodu taj labirint ima kartu, ali bez puta i putokaza, samo kružni tok u. Dok u Zagrebu, Rijeci, Velikoj Gorici, Čakovcu ili Osijeku politika inkluzije pokušava imati opipljiv oblik — božićnica za korisnike s invaliditetom doseže 50 do 100 eura, dostupna je tisućama građana, a infrastruktura barem donekle dopušta pristup vijećnicama i institucijama bez beskonačnog hodanja u kolicima — u našem gradu situacija je daleko od toga. Napredak postoji: nova škola “Milan Amruš” na novoj lokaciji pokazuje da se u nekim projektima misli na pristupačnost i budućnost, ali u svaki peti kafić na Korzu može ući osoba u invalidskim kolicima, što znači da je inkluzija još uvijek parcijalna, simbolična i često neodrživa u praksi. Zamislite čovjeka koji je došao na Korzo popiti kavu i ne može ući, zamislite tog istu osobu kako ide na Katarinski sajam u prilagođenu Dvoranu Vijuš, ali ne može se tamo popeti nitko osim ako ima super sposobnosti.
Jedan od rijetkih službenih, javno vidljivih dokaza inkluzivne prakse u Slavonskom Brodu može se pronaći u OpenCity bazi — upišete li “inkluzivni”, dobijete samo jedan jedini rezultat: fizička osoba je 11. travnja 2025. dobila 100 € uskrsnice-inkluzivnog dodatka (x2) od Grada Slavonski Brod, ali upišite i riječ vatromet i zamislite dobit ćete puno više rezultata, ako upišete Nova Godina eto još rezultata. INkluzivni je kao Pale sam na svijetu usamljen u kutu, To je Brodska stvarnos jedna jedina, konkretna isplata pod nazivom inkluzivnii hvale vrijedan projekt našeg grada, ali je i simbolična u odnosu na stvarne potrebe tisuća građana koji čekaju inkluzivni dodatak, asistenciju i pristup infrastrukturi. Upišite i inkluzija i dolazite do fascinatnih par rezultata, vatromet vodi.
Dvorana Vijuš simbolizira sve ono što bi trebalo biti inkluzivno, ali nije. Ulazak u prostor za osobe u invalidskim kolicima nalikuje na prolazak kroz slalomsku stazu; nitko, pa ni zdravi političar, ne bi mogao sam sjediti u kolicima i proći bez pomoći. Dok grad ponosno pokazuje dvoranu i manifestacije, stvarni ljudi u kolicima improviziraju i čekaju, jer formalna prilagodba završava na papiru, a pristup je u praksi nemoguć. Vijuš tako postaje simbol svega onoga što bi trebalo služiti inkluziji, a zapravo potvrđuje da je stvarna dostupnost i dalje privilegija, a ne pravo. Narativno Gradska viječnica je do ove godine bilanedostupna za osobe s invalalidskim kolicima. Ups na katu je. Samo što nisu napravili dizalo i tako iz godine u godinu. Nadamo se nagodinu, koju smo se pitali? Napokon je napravljeno dizalo i osobe u invalidskim kolicima mogu na kat. Bravo za grad, nije puno desetljeća trebalo.
Božićnica i inkluzivni dodaci u drugim gradovima nisu samo simbol; oni su konkretna poruka: “Grad misli na vas, na vaše dodatne troškove, na vaše živote.” U Slavonskom Brodu, međutim, takve mjere praktički ne postoje ili su nejasne, što korisnike stavlja u situaciju da čekaju, preživljavaju i improviziraju. Inkluzivni dodatak, pravo koje bi trebalo pokriti veće troškove života osoba s invaliditetom, često dolazi s odgodom i birokratskim labirintom. Ne postoje javno dostupni podaci koliko ljudi čeka na odobrenje dodatka: onkološki bolesnici, osobe s različitim oblicima invaliditeta, svi su često “lutkice na koncu” birokracije, a njihovi životi ovise o tome kad netko odluči povući pravi konac. Osobe s teškim invaliditetima vještaće dok nam ne naraste novi rep. Usput nismo gušteri, ljudi smo.Dodatak koji dolazi i odlazi, smanjuje se i povećava, ne znači stvarnu sigurnost, nego status ovisnika o slučajnim okolnostima.
Procjena troška: u Slavonskom Brodu prema dostupnim podacima živi oko 2.000 osoba s invaliditetom koje bi bile potencijalni korisnici inkluzivnog dodatka. Ako bi se svim njima dao jednokratni božićni dodatak od simboličnih 50 €, godišnji trošak iznosio bi oko 100.000 €. Za usporedbu, jedan vatromet povodom raznih lokalnih manifestacija stoji oko 200.000 do 300.000 €. Drugim riječima, grad bi mogao priuštiti dva ili tri vatrometa ili jednom godišnje božićnicu za sve osobe s invaliditetom. Dok se tisuće eura rasipaju na vatromet koji traje dvadeset minuta, ovih 100.000 eura za stvarnu pomoć ljudima u invalidskim kolicima trajalo bi cijelu godinu u uspomenama i stvarnoj sigurnosti.Bar za Novu Godinu možeš ti to grade, pod bor, Oni kojih se nikad ne sjetiš vratit će ti osmijehom koji je topliji od svakog vatrometa. Ali?
Dok se smijemo suznih očiju nad apsurdom svakodnevnice osoba s ivaliditetom “lift koji ne radi”, “papiri koji se gube”, “božićnica koja kasni”…,prisiljeni smo i shvatiti ozbiljnu istinu: inkluzija nije gest; inkluzija nije rampa pred kafićem ili poneka adaptacija škole. Inkluzija znači pristup, prava, dostojanstvo, rad, samostalnost, mobilnost, podršku, socijalnu i zdravstvenu asistenciju — i sve to bez čekanja, lutanja i prepuštanja milosti birokraciji.
Slavonski Brod pokazuje da se može graditi i pomalo napredovati, ali još uvijek stoji između deklaracije i stvarnosti, između strategije i praktične inkluzije. Dok u drugim gradovima božićnice i dodaci daju pravovremeno, uz jasne kriterije i pristup, ovdje čekanje, smanjivanje i povećavanje dodataka te nedostatak transparentnosti stvaraju osjećaj da su ljudi lutkice na koncu, a život u invalidskim kolicima čeka samo na volju birokracije.
Ako grad želi biti doista inkluzivan, mora prestati mjeriti uspjeh po broju pristupnih rampi( dasaka/ ploča) ili ti rampi ispred kafića i radije se fokusirati na stvarnu inkluziju: dostupnost svih objekata, javnih prostora, prijevoza, stanovanja, zapošljavanja, asistencije i transparentnog sustava božićnica i dodataka. Samo tada inkluzija prestaje biti fraza, a postaje svakodnevna realnost
U ovom gradu, dok čekamo, smijemo se i podsjećamo vlast i društvo da prava ne dolaze gestom, nego obvezom. Samo transparentnost i odgovornost mogu zaustaviti da osobe s invaliditetom ostanu lutkice na koncu, a građani Slavonskog Broda konačno ravnopravni sudionici života u vlastitom gradu.
