Znaš…,ljudi misle da moždani udar dođe kao u filmovima. Padneš, tresneš, netko viče “Hitna!” i onda sve ide po protokolu. Lice ti se objesi Ali moj prvi nije bio film. Moj prvi je bio GROM. Onaj pravi, onaj koji ti razbije tišinu u glavi i ostavi te da se pitaš jel ti to netko upravo isključio život na pola snage ili me zajebava.
Stojim. Hodam niz stepenice. Pričam s Hanom. Sve normalno. A onda glas mi se pretvori u jeku. Kao da pričam iz nekog klanca, iz neke špilje u koju sam upao bez karte, ali osjetim nelagodu s upito “što se kvragu događa. I gledam dijete i pokušavam telepatski komunicirati. Gledam te oči koje su premlade da znaju što je strah, a ipak ga znaju. I u tom trenutku, u toj jednoj kapi vode koju nisam mogao progutati, shvatim da sam živio na kredit.
I pomislim: “Zbogom živote.” Bez drame, bez patetike. Čisto, jednostavno, kao da zatvaraš vrata za sobom. Ali ipak želim još živiti. Godine su mi trebale da na moru siđem do plaže, malo čudno izgleda, ali uspio sam.
Ali nisam pao na stepenicama. Nisam se srušio. Samo sam frfljao kligonski Nisam izgubio korak. Samo sam izgubio mogućnost da ptogutam išta, pa i kap vode/ disfagija. I to je bilo dovoljno da shvatim koliko je čovjek krhak. Koliko je muškost krhka. Koliko je sve ono što mislimo da nas definirasnaga, glas, korak ,zapravo samo privremena dozvola zvana život
Drugi put… drugi put nije bio grom. Drugi put je bio jezivi mrak. Onaj gusti, onaj koji miriše na kraj. Ležim u sobi Brodske zaraze sobi broj 4 ili 5, slušam pokojnog tatu kako kuca na prozor, a znam da ne može uči . Znam, ali čujem. I hranim se na sondu, sam sebi dajem obrok jer sam tvrdoglav, jer neću da me nose, jer neću da budem teret. I onda pokušam ustati do šatoa i padam u mrak, gasim se.
Mrak. Pa svjetlo. Pa opet mrak. Kao da me netko pali i gasi, kao da sam žarulja koja se ne može odlučiti hoće li pregorjeti ili izdržati još malo.
Mama je tu nekako je došla, nemam pojma kako kad je sad bio mrak
I onda Zagreb. Magnet. Hitna. Cimer me drži da ne padnem na pod jer noga više nije moja, kao ni lijeva ruka. U kolima pitam hoću li umrijeti. I to nije pitanje, to je priznanje. Priznanje da sam osjetio kako se život gasi u intervalima. Svjetlo
Ali eto me. Preživio sam. Dvaput. Dvaput sam bio na rubu i dvaput se vratio. Završio sam u peleni, bez pokreta, bez govora, bez ičega što bi prosječan muškarac nazvao dostojanstvom. Ali dostojanstvo nije u tome da stojiš uspravno. Dostojanstvo je u tome da se vratiš kad te mrak već otpisao. Da se borim za svaki dan, za svaki pokret, da se borim protiv onog jezivog mraka.
Svaki moj korak bio je uspon na Dilj na jednoj nozi. Svaka riječ bila je kao da učim govoriti prvi put. Svaki pokret bio je mala revolucija. I onda, nakon nekoliko godina, dignem Teu. I znam nisam pobijedio moždani. Pobijedio sam sebe.
Moždani udar je veliko sranje. Ali ja sam veći gad od njega. I živim s njim. Bez crvene haljine. Ali s pričom koju ne možeš kupiti, ne možeš izmisliti, ne možeš ukrasti.
Pričom koju nosim kao orden. Eto ako me tko želi obući u crvenu haljinu i depilirati, nek se javi.
