Kad brodski roditelj čuje riječ maturalac, prvo pogleda dijete, onda stanje računa, pa opet dijete,p se preznoji i osketi tešku aritmiju kao da provjerava postoji li mogućnost da se to školovanje završi dopisno. Dijete bi u Barcelonu i nekav Loret de Marda proširi vidike. Tata i mama bi da perilica izdrži još dvije godine. „Ali svi idu” kaže dijete, izgovarajući najskuplju rečenicu u hrvatskom jeziku. Iduća je ” Dobila si lošu ocjenu, uči redovito ” i onda ona ” Tata svi su dobili tako,”Odmah iza nje ide ona PR poruka ” Svi idu!.Kme.. I tako dijete proučava znamenitosti, roditelj kamate, oboje se obrazuju, samo što ovaj drugi na kraju ne dobije ni magnet.
Zato ja mislim da naše maturante treba poslati u Bosanski Brod, na deset ćevapa s travničkim lukom. Imaš inozemstvo, imaš drugu valutu, imaš lokalnu gastronomiju i vratiš se kući taman da mama pita jesi gladan. Barcelona ima Sagradu Familiju, Prag ima Karlov most, mi imamo svoj most na kojem možeš toliko dugo stajati da ti na povratku razrednica čestita deset godina mature. A kad napokon prijeđeš, čovjek te pita pet ili deset. Četiri godine se mučiš s ispitima i konačno dođe jedan za koji se nisi morao pripremati.
Zamislite taj svečani polazak, roditelji mašu kao da djeca odlaze na drugi kontinent, mama utrpala sendviče, rezervne čarape i jaknu jer ne zna ona kakvo je vrijeme u toj Bosni. „Javi se kad stigneš”, govori sinu, a on joj se javi dok još nije ni stigla kući. Jedna sa Slavonije I uzme dalekozor, pogleda preko Save i nazove ga da skine kapuljaču dok jede. Mali se ponadao da je otišao u svijet, a majka upravo ustanovila da joj je i inozemstvo u vidokrugu. Državna granica postoji, mamina nadležnost nema kraja. Nego jel to pivo u ruci. Nikšićko sram te bilo!
Agencija bi od toga, naravno, napravila „Balkansku rutu”, jer ne možeš čovjeku ozbiljno naplatiti nešto što zna izgovoriti. Uključeni međunarodni transfer, panoramski razgled dvaju Brodova, upoznavanje kulturnih običaja i slobodno vrijeme za osobni razvoj. Ćevapi nisu uključeni, to je dodatni izlet. Pitaš koliko traje vožnja, kažu ovisi o situaciji na granici, pitaju želiš li osiguranje od otkaza, a ti pomisliš da bi ti više trebalo osiguranje od budala. Onda ustane neki otac i kaže: „De nemoj me zezat ja ću ih odvest.”. Imam svoj čamac. Na povratku mogu se povesti s imigrantima i ostvariti međukontitetalnu suradnju Eto ti prvog uspješnog projekta suradnje škole i roditelja.
U autobus bi se usput pokušalo ugurati i pola roditeljskog vijeća. Jedan nosi kanistar, druga popis za trgovinu, treći ide zbog sigurnosti djece, ali je već pitao za kuma radi li mu zubar. Umalo sam zaboravio da je kum otišao u Njemačku. Trajno.Razrednik kaže da je ovo obrazovno putovanje, a oni da bi i oni nešto naučili, recimo koliko što košta. Ne možeš Brođaninu organizirati odlazak preko mosta pa očekivati da se vrati samo s proširenim vidicima.
Obrazovnog programa bilo bi koliko hoćeš. Profesor matematike objasni da su tamo konvertibilne marke, KM, a pola razreda pita je li to udaljenost do ćevabdžinice. Jedan s dvojkom odjednom se zainteresira za tečaj i pita može li mu se i ocjena nekako preračunati. Geografija se odradi na mostu, biologija za stolom, fizika poslije desete porcije, kad otkriješ da tijelo može ustati, ali mu se ne da. Jedan vadi svaki komadić luka jer mu se sviđa cura za susjednim stolom, ona naruči dodatni luk i tako njegova prva međunarodna ljubav završi prije nego što je počela.
Samo bi prije polaska trebalo održati ozbiljan roditeljski sastanak o roamingu. Jer Bosna ima taj divni turistički sadržaj u kojem ćevape platiš u markama, a fotografiju ćevapa na rate. Mali uključi internet, objavi „Travel changes you” i stvarno promijeni život, najviše očev, koji do ručka nije znao da će mu trebati dodatni posao. „Tata, poslao sam ti slike da vidiš što jedemo.” Tata kaže da bi mu bilo jeftinije da ih je sve doveo kući pa im osobno ispekao. Konobar pita žele li još nešto, a otac preko telefona urla da želi povratak u Europsku uniju dok još ima za struju. Profesor informatike zato ide prvi, osobno gasi podatke i ne pušta nikoga preko mosta dok mu ne pokaže ekran. Napokon predmet od kojeg obitelj ima neposredne koristi.
A koliko današnjih maturanata uopće zna što je Siemens C25 na bonove ili Nokia 3310? Mi smo na bonove živjeli i mi i telefon. Jedno cimanje bilo je izađi, drugo gdje si, treće ajde više, a majka je bez lokacije i umjetne inteligencije znala da nisi tamo gdje kažeš da jesi. Na Nokiji si imao zmijicu i tri broja koja si stvarno zvao. Danas imaš navigaciju, banku i cijeli svijet u džepu, pa ti opet treba otac da objasni kamo su otišli novci.
Mi smo izlazili u Brod s dvadeset kuna i uvjerenjem da imamo dovoljno za život. Veli Jože, ekipa, Korzo i plan da se vratiš kući prije nego što tvoji ustanu. Još s njima pogledaš KUMA na TV u kojeg ne vidiš od spomenutih piča. Ako nisu ustali, večer je uspjela, ako jesu, kažeš da ste dugo razgovarali. Što uglavnom i jeste, samo nitko ne zna o čemu. Veli Jože nije bio profesor u pratnji, ali smo uz njega učili, posebno ujutro kad otkriješ da ustajanje iz kreveta nije radnja nego kazna. Danas djetetu kažeš da si izlazio s dvadeset kuna, ono pita koliko je to eura, ti mu preračunaš, a ono kaže da mu to nije ni za dostavu. Za te si novce nekad izašao i zaljubio se, danas ti nitko neće donijeti ni krumpiriće do vrata.
Nismo, doduše, ni mi bili neka kulturna delegacija da sad glumimo UNESCO s bolnim koljenima. Da smo imali današnje telefone( oni bogatiji), i mi bismo objavljivali gluposti, snimali svaki somun i označavali se u inozemstvu dok nam se kuća vidi iza leđa. Spasilo nas je što je Nokia, kad ti padne, znala izbaciti bateriju i sama zaključiti da si za tu večer dovoljno komunicirao. Pa je pola naših mladenačkih gluposti ostalo tamo gdje im je mjesto, u sjećanju trojice ljudi koji se ionako ne mogu dogovoriti kako je bilo. E da i salvete smo sakupljali.
Zato neka djeca odu preko mosta, najedu se, nešto vide i vrate se kući na spavanje. Kupuju i magnet na kojem piše Brod( samo ne Srpski), da se roditelji ne uznemire previše oko destinacije. Na pitanje jesu li vidjeli dovoljno kulture razrednica može mirno odgovoriti da su svi pozdravili, jedan je zahvalio, a nitko nije zalijepio žvakaću pod stol, što se slobodno može upisati kao ostvareni ishod učenja. Otac navečer pita sina što mu je bilo najbolje, on kaže desetka, a čovjek ga zagrli. Četiri godine škole, instrukcije, roditeljski sastanci i prijetnje da će završiti kopajući kanale, i mali napokon donio kući desetku. S travničkim kajmakom. Još samo da račun za roaming ne dobije počasno mjesto na hladnjaku.
