Imao sam san. Hodam s kćerima, od planina do mora. Nosim ih na ramenima u snovima, ljubim, budem. San koji miriše na borovu smolu i slani vjetar. Ali prije mora, tu je planina. Visoka, strma, ledena. Iako nisam dosegnuo vrh, osvajao sam korake. Svaki metar bio je moj koliko god bio sklizak.
Gledam prema Triglavu. “Ma, jednog dana,” kažem sebi i smijem se. Jer ovo danas nije o osvajanju vrha, već o osvajanju sebe. Moje tijelo, ovaj nesavršeni saveznik, podsjeća me na svaku granicu. Ali granice su tu da ih pregazim. Tako i hodam, oprezno, kao da pregovaram sa snijegom i ledom. “Nemoj sad proklizati, prijatelju,” šapćem koracima. A oni odgovaraju škripom i slanjem mene u onu stvar.
Kćeri su uz mene, njihove oči pune znatiželje i osmijeha. “Tata, je l’ ovo najviša planina?” pitaju. “Za mene jest,” odgovaram kroz smijeh i Dilj je meni planina. Jer svaka planina koju osvojim, svaki korak koji dosegnem, najveći je. I ne zato što je najviši, već zato što je moj.
Na pola puta osjetim umor. Srce lupa, noge bole, ali ne stajem. “Još malo,” kažem sebi. A humor, taj moj saveznik, dolazi u pomoć. “Ako padnem, bit će to spektakularan pad!” zamišljam sebe kako se kotrljam niz padinu i smijem se naglas. Kćeri me gledaju zbunjeno. “Tata, što je smiješno?” “Ništa, samo sam sretan,” odgovaram. Jer i jesam. Sretan što sam ovdje, što hodam, što sanjam.
Na kraju puta, ne čeka nas vrh, ali čeka nas pogled koji oduzima dah. Ruke dižem u zrak kao pobjednik. “Jesmo uspjeli!” vičem. Kćeri skaču oko mene, snijeg pršti na sve strane. Ovo je naš trenutak. Ovo je moja pobjeda.
Dok se vraćamo, opet oprezno, svaka stopa traži pažnju. Ali sada se ne bojim. Jer znam da mogu. Znam da ću svaki pad dočekati s osmijehom i svaku pobjedu proslaviti s kćerima. San koji postaje stvarnost. A planina? Ona neka čeka. Možda ćemo se opet sresti, ja, razne brda, planine i moj prkos.
