Slavonski Brod je oduvijek bio poznat po svojim arhitektonskim biserima, od kojih su neki u potpunosti besmisleni, ali zato imaju poseban šarm. Među njima su i bunkeri, ti nijemi čuvari prošlih vremena, koji su smješteni s tolikom vojnom promišljenošću da bi i sami strategijski umovi crvenili od srama.
Prvi od njih, u narodu poznat kao „Brodska sisa“, ponosno se smjestio kod željezničkog kolodvora. No, genijalnost njegovog postavljanja nije u tome što je trebao čuvati kolodvor, već u tome što ga je branio ,leđima okrenut njemu! Očito su graditelji zaključili da je neprijatelj bio prepreden i podmukao te da će napasti s leđa, dok su branitelji hrabro gledali u suprotnom smjeru. Toliko su bili zauzeti nevidljivim neprijateljem da nisu ni vidjeli kako saveznici sravnjuju stari željeznički kolodvor. A kako i bi, kad su gledali – u prazno.
Međutim, priča o brodskim bunkerima tu ne staje. Nedavno, skoro sto godina kasnije, otkriven je još jedan ponosni relikt vojne genijalnosti – bunker u ulici Stanka Vraza, blizu dvadeset i prvog kružnog toka (brojimo ih kao kilometre u nekoj čudnoj vrsti urbanog maratona). Ovaj bunker nije samo relikt prošlosti, već i svojevrsni simbol apsurda. Smješten je odmah pokraj sadašnjeg smetlišta, a nekad su tu bila zelena pluća grada. No, ništa ne simbolizira odumiranje jednog društva bolje od bunkera koji gleda u otpad.
Da stvar bude bolja, ovaj drugi bunker ograđen je bodljikavom žicom, što je valjda potez moderne sigurnosne strategije. Možda se boje da će ga netko obnoviti, udahnuti mu novi život ili, ne daj Bože, koristiti za nešto korisno. No, kako to obično biva, prava funkcija ovog bunkera nije u obrani, nego u podsjećanju na apsurd – baš kao i njegov brat kod kolodvora. Samo ovaj čuva nekad zelena pluća našeg grada, a danas smetlište u pola grada.
Brodski bunkeri, ti nijemi svjedoci vojne genijalnosti (ili njenog potpunog izostanka), i dalje stoje, rugajući se logici, povijesti i zdravom razumu. Možda su planeri obrane Broda znali nešto što mi ne znamo. Možda je neprijatelj bio u nekom paralelnom svemiru, gdje su pravila ratovanja potpuno drugačija. A možda je, kao i obično, u pitanju samo dobra stara domaća nesposobnost. Ovaj potonji nije bio u totalnom mraku i ima par puško rupica. E to je pravi bunker.
Bilo kako bilo, bunkeri ostaju, kao spomenici epohi u kojoj su se ratovi planirali kao partije šaha – samo što su figure bile postavljene naopako.
/ Vanja Krnić/
