Slavonski Brod godinama živi u atmosferi koja vrijeđa zdrav razum, pluća i dostojanstvo ljudi. Dvije asfaltne baze, PZC i Strabag, svakodnevno šalju u zrak svoje jutarnje pozdrave – gust dim, miris spaljene plastike, užeglog bitumena i kemijske pare koje se lijepe za nosnice, grlo i pluća. To nije metafora. To je doslovni opis onoga što udišemo. Svojevremeno je cijeli grad izašao na Korzo da kaže S.O.S i DOSTA Rafineriji. Što sad već godinama nema rafinerije, a zrak je sve gori. Zašto šutimo? Bez obzira na vlastite političke preferencije svi udišemo isti zrak. Šute “naši” u Saboru, šute “naši” u lokalnoj politici. Ne šute jedan dan, tjedan, dva, oni šute godinama. Samo ponekad “reda radi”konstatiraju neku političku frazu i stave problem ad acta.
I onda se pitamo: Zašto Brođani imaju sve više respiratornih problema? Zašto raste broj karcinoma naših poznanika, prijatelja, često s fatalnim ishodima?
Možda zato što se ljudi ne mogu braniti od zraka. Možda zato što se godinama tolerira da industrija radi kad hoće, kako hoće i što god hoće dok službene mjerne postaje istovremeno uredno bilježe skokove lebdećih čestica.Vjerovatno politika i s lijeva, ali i s desna šuti iz samo sebi znanih i oportunih razloga. Gdje smo mi, biraći u koje se kunu? Mi dišemo i udišemo ni sami ne znamo što ni do kada.
Na obje državne postaje, SB1 na Jelasu i SB2 kod Stadiona, vidi se isto: kad dimnjaci krenu raditi punom snagom, zrak naglo postaje zasićen finim česticama PM2.5. To je ona frakcija koja ne stane u filtrima, ne padne na tlo i ne ode s vjetrom. Ona ulazi u pluća, prolazi u krvotok i dugoročno otvara vrata kroničnim upalama, astmi, kardiovaskularnim bolestima i, da karcinomima.
Možemo se uvjeravati da „nije strašno“, da „sve je u granicama“, ali granice ne vrijede kad te guši u vlastitom dvorištu.
Granice ne vrijede kad dijete kašlje cijelu noć. Zrak je elementarno pravo, a čist zrak mora bit još elementarnije.
Granice ne vrijede kad odrasla osoba više ne zna je li to prehlada ili posljedica onoga što svakodnevno diše.
A mirisi?
Samo skoro svi Brođani znaju tu kombinaciju: spaljena guma, rastopljeni asfalt, kiseli plinovi, dim koji peče oči. To nije industrijski „rad“. To je sustavna devastacija zraka. To je test koliko možemo izdržati prije nego se netko tko je plaćen da nas štiti uopće udostoji pogledati brojke.
Zato je krajnje vrijeme da se kaže otvoreno:
Zrak u Slavonskom Brodu je zdravstveni rizik. Istinit, mjerljiv i dokumentiran.
DHMZ i ISZZ jasno pokazuju da skokovi PM2.5 nisu „dojam“, nego obrazac. A obrazac koji se ponavlja godinama postaje problem koji ubija – polako, ali sigurno.
Ako političari to ne žele vidjeti, to ne znači da ne postoji.
To samo znači da njihova pluća nisu ondje gdje su naša.
I zato više nema smisla šutjeti.
Jer dok se oni premišljaju, mi udišemo
Fotografija: čitatelj
