Početkom prošle godine Slavonski Brod nakratko je zaista izgledao kao mjesto gdje se događa nešto važno i to bez vatrometa Ne zato što se dogodio konkretan pomak u svakodnevnom životu građana, nego zato što je ceremonija otvorenja helidroma Opće bolnice Dr. Josip Benčević bila režirana kao mega događaj od državnog značaja. Govori su bili odmjereni, izjave optimistične, a rečenice pažljivo oblikovane da zvuče kao najava sustavne promjene. Modernizacija zdravstva, sigurnost pacijenata, europski standardi riječi su se slagale kao cigle( pardon armiranom betonu u konstrukciji koja je, barem na papiru, djelovala stabilno. A dozvola? Ups, još i to. Polako prvo otvorimo , pa onda to.
Danas, s odmakom koji više nije kratak, jasno je da je stabilna ostala jedino forma. Sadržaj je ostao u fazi čekanja. Helikopteri hitne medicinske službe i dalje slijeću na improvizirane površine, često na travnjake ili pomoćne terene, dok helidrom, izgrađen upravo kako bi eliminirao takve situacije, stoji neiskorišten. Otvoren je, ali da tamo se vidi helikopter moraš bit jako sediran. Fizička prisutnost nije upitna konstrukcija je tu. Dizalo postoji, pristupne točke su definirane ,ali funkcija i esencija postojanja izostaje. Razlog nije tehnički kvar, nego administrativni vakum.
Riječ je o investiciji većoj od milijun eura, financiranoj sredstvima američke vlade, u sklopu šire inicijative koja je obuhvatila tri lokacije u Hrvatskoj. U Zagrebu i Karlovcu helidromi su integrirani u sustav i koriste se. U Slavonskom Brodu projekt je, barem zasad, ostao na razini infrastrukturno dovršenog, ali operativno blokiranog objekta. Drugim riječima – postoji, ali ne funkcionira.
Posebno je zanimljiv nerazmjer između onoga što je najavljivano i onoga što se događa u praksi. Tijekom otvorenja naglašavana je brzina medicinskog odgovora: pacijent bi, nakon slijetanja, u roku od nekoliko minuta bio prebačen liftom izravno u Objedinjeni hitni bolnički prijam. Danas, međutim, pacijent prvo mora „riješiti“ logistiku slijetanja negdje drugdje, a tek onda transport do bolnice, što poništava upravo onu prednost zbog koje je helidrom i građen.
Istovremeno, prostor oko bolnice dobio je novu, gotovo simboličnu funkciju. Umjesto da bude točka brzog prijema najtežih i svih pacijenata, postao je svakodnevna scena kruženja automobila u potrazi za parkirnim mjestom. Ironija je teško izbjeći: objekt projektiran za hitnost i preciznost okružen je kaotičnom p rutinom u kojoj se vrijeme gubi u potrazi za mjestom kojeg nema.
Helidrom, uzdignut sedam metara iznad tla, danas djeluje kao arhitektonski artefakt , dovoljno vidljiv iz svemira da podsjeća na obećanja, ali nedovoljno funkcionalan da ih ispuni. Nevjerojatno ali je par puta veći od papirnato plišane rode. Zajednička im je jedino funkcija.U tom smislu, njegova je uloga bliža simbolici nego medicini. On nije rješenje, nego podsjetnik na proces koji je negdje zastao. Negdje u traženju parkinga.
U takvom kontekstu, satira se nameće gotovo sama od sebe. Ako već helikopteri ne slijeću, logično je pretpostaviti da bi barem netko drugi mogao. Tako je u lokalnoj imaginaciji helidrom već „stavljen u funkciju“ – doduše, neslužbeno. Prema toj verziji, birokratske prepreke ne vrijede za neidentificirane leteće objekte. Jedan takav, tehnički zastario, ali operativno fleksibilan, navod već je sletio na heliodrom bez dozvole. Pogonjen kombinacijom Sky Cole i vina Veli Jože, berba 1997., uspio je ono što sustav još nije – koristiti infrastrukturu koja postoji. Svaki idući naša PZO će oboriti, pa nek se usudi.
Naravno, Kada stvarnost postane nelogična, znamo gdje živimo. U zemlji koju toliko volimo i kunemo se u nju.Jer u situaciji u kojoj objekt vrijedan milijune postoji, ali se ne koristi, granica između ozbiljne analize i apsurda kojeg živimo postaje vrlo tanka.
Ostaje pitanje koje više nije retoričko: koliko vrijedi infrastruktura koja ne funkcionira? U teoriji I praksi milijun eura i više za jedan običan helidrom U praksi onoliko koliko vrijedi kulisa prigodnog naslikavanja zbog projekta koji vodi u budućnost, ali postoji sitnica zvana dozvola. Slavonski Brod tako zaista ide u korak s europskim standardima, ali taj korak zasad nije operativan, nego deklarativan. A između te dvije razine razlika je upravo onoliko velika koliko i prostor između helidroma i prvog stvarnog slijetanja. Postoji još jedna sitnica zvana NLO koji parkira na helidromu bez karte i dozvole.
