Izgleda da je našoj jedinoj i najpoznatijoj papirnato-plišanoj rodi konačno prekipjelo. Nakon svih poniženja, čerupanja i gubitka pola glave, kljuna, krila i noge, odlučila je napustiti Slavonski Brod i zatražiti politički azil u Bosni i Hercegovini.
I tko bi joj zamjerio?
Godinama je stajala i propadala, a onda završila u reciklažnom dvorištu. Ondje je i dalje cupkala na jednoj nozi, bez pola glave, očerupana, pokisla kao kokoš i zaboravljena od svih. Očigledno je da je naši politički kvazimudani i drndaroši više ne žele u Slavonskom Brodu. Nitko se više ni ne pita kako joj je. Kisne li? Je li gladna? Treba li joj još OHO ljepila? Ima li barem kakav stari kišobran među odbačenim stvarima?
Ništa. Muk.
A nekada je bila ponos grada. Fotografirali su je, pokazivali, pisali knjige i govorili o njoj. Turisti su bili osupnuti njezinom ljepotom, parkom bez parka, ali i videonadzorom bez kamere. Sve to u gradu prijatelju djece, sa sve manje djece. Danas je, izgleda, višak. Baš kao što kod nas često završe oni koji više nikome ne trebaju za fotografiranje.
„Dosta mi je svega”, povjerila nam se roda kroz ono malo kljuna što joj je ostalo. „Dok sam bila lijepa, svi su me htjeli. Sad kad sam ostala bez pola glave, nitko ni da me pogleda. Pa nisam ja kriva što sam napravljena od papira i pliša.”
Nema više ni Joze Krpara. Blagoslovljena mu bila socijalna mirovina.
Posebno je razočarana gradskom vlašću. Kaže da je godinama čekala da je se netko sjeti, da je barem sklone od kiše. Umjesto toga, društvo su joj pravili odbačeni ormari, stari madraci i pokvareni televizori. Naravno, uz nekoliko desetaka tisuća pokojnika oko nje.
„Televizor barem zna zašto je završio ovdje. Pokvario se. A ja? Ja sam samo ostarjela.”
Roda je odlučila. Odlazi u Bosnu. Kaže da su joj posebno drage Živike, za koje je čula da su mirno mjesto s dobrim ljudima. Kad smo joj objasnili da su Živike zapravo kod Oriovca, dakle još uvijek u Hrvatskoj, samo je tužno spustila ono malo glave.
„E, jebiga. Onda ću ipak malo dalje. Samo da me više nitko ne ostavi na kiši.”
A u Jajce, kod dobre raje. Hm, pametno!
Ne traži mnogo. Malo suhog prostora, pokoje novo pero i da je nitko više ne razvlači po političkim pričama.
A meni je te naše rode nekako žao. Nije ona kriva što je završila ondje gdje završi sve što se jednom prestane nekome sviđati.
Možda bi se netko iz gradske vlasti ipak mogao prošetati do reciklažnog dvorišta i pogledati kako je.
Ne treba svečano otvorenje, vrpca ni govor.
Samo da je sklone s kiše.
Jer, za razliku od naših političkih kvazimudana i drndaroša, roda je ostala bez pola glave, ali barem nikome nije prodavala pamet.
