Svake godine ista slika i zvuk našem Slavonskom Brod. Ista buka. Ista opravdanja kojih ni nema. Pucnjava je narativ.
I svake godine isti strah – samo što ga ne osjećamo svi jednako.
Dok netko na trenutak osjeti “uzbuđenje”, tisuće pasa i mačaka proživljavaju najgoru noć u svom životu. Ne metaforički. Doslovno.
Njihov sluh je višestruko osjetljiviji od ljudskog. Za njih petarda nije „pucanj“ – to je eksplozija. Neočekivana, nasilna, bez ikakvog smisla. U jednom trenu mir, u drugom – kaos. Srce ubrzava, tijelo se trese, instinkt viče: bježi ili umri.
I oni bježe ispod kreveta, i strgnu se iz povodca.,preskoče ograde, oni se boje
Skrivaju se u kupaonama, ispod kreveta, u ormarima. Drhte. Cvile. Neki se ukoče od straha. Neki postanu agresivni jer ne znaju kako drugačije preživjeti.To s naši ljbimci koje ni krive ni dužne okružimo zvukovima iz neke ratne zone.
Veterinari će vam reći ono što mnogi ne žele čuti:
da, životinja može umrijeti od straha.
Srčani udar. Kolaps. Šok.
A mi se pitamo – je li vrijedno?
Rat smo, hvala Bogu, pobijedili.
Pa zašto onda svake godine ponovno slušamo eksplozije?
Zašto i dalje prihvaćamo da je “normalno” da netkom petarda otkine šaku, prst ili oko?
Zašto djecu učimo da je buka zabava, a nasilje tradicija?
I još važnije:
Zašto pristajemo gledati kako naši kućni ljubimci pate?
Oni ne razumiju kalendar. Ne znaju da je Nova godina.
Ne znaju da će “uskoro proći”.
Za njih je to čisti, goli strah – bez objašnjenja i bez izlaza. Mi smo im sve i boje se.
Pas koji se trese uz vaše noge ne dramatizira.
Mačka koja se skriva satima ne “pretjeruje”.
Oni se boje. Stvarno se boje.
I zato ovo nije pitanje zabrane radi zabrane.
Ovo je pitanje empatije.
Pitanje civilizacijskog minimuma.
Mnogi gradovi su već pokazali da se može drugačije – bez vatrometa, bez petardi, bez straha. Svjetlosni showovi. Tišina. Dostojanstvo. Slavlje koje nikoga ne povrjeđuje. Slavonski Brod voli vatromet, ali on je poprilično bučan , lijep, ali i skup.
Ako smo kao društvo dovoljno zreli da kažemo “dosta” besmislenom nasilju nad ljudima, onda bismo trebali biti dovoljno zreli da kažemo isto – u ime životinja.
Jer one nemaju glas.
Ali imaju srce.
I ono svake godine lupa od straha – zbog naše buke.
Možda je vrijeme da Nova godina počne tiše.
I ljudskije.
