Osobe s invaliditetom u Hrvatskoj svakodnevno se suočavaju s brojnim prepreka i nedostatkom podrške koje ih sprječavaju da postanu ravnopravni članovi društva. Premda zakonski okviri i deklarativne kvote za zapošljavanje naizgled promoviraju jednakost, stvarnost je daleko od toga. Prava i potrebe osoba s invaliditetom u praksi se često zanemaruju ili svode na formalnosti, dok se resursi troše na projekte bez stvarne koristi za njih. Tako je i u našem gradu. promjene su empatčne, afunkcionalne i malo sporije od puža.
Jedna od osnovnih prepreka leži u deklarativnim kvotama za zapošljavanje, koje samo su pro forme da se zakon ispoštuje.. Premda zakoni nalažu poslodavcima da zapošljavaju određeni broj osoba s invaliditetom, mnogi poslodavci radije biraju plaćati kazne nego stvarno prilagoditi radno mjesto ili omogućiti uvjete koji bi olakšali uključivanje osoba s invaliditetom. Tako kvote ostaju mrtvo slovo na papiru, a osobe s invaliditetom su često isključene iz tržišta rada i lišene prilike za financijsku samostalnost.
U međuvremenu, dok osobe s invaliditetom ostaju bez zaposlenja, a često i bez osnovnih prava, sredstva namijenjena rješavanju problema troše se na birokratske projekte. Primjerice, sredstva se preusmjeravaju u projekte koji služe više kao prividna ulaganja, poput neuspjelog ali upornogkrpanja “papirnato pišane rode” Joze Krpara je simboličan izraz koji ilustrira nepotrebno bacanje novca na projekte koji nemaju stvarnu korist za zajednicu. Taj se novac ulaže u kozmetičke popravke i projekte koji ne doprinose poboljšanju života građana, a osobito ne života osoba s invaliditetom. instalacija rode sad izlfleda kao sletište za NLO.
Osim problema s deklarativnim kvotama i formalnim projektima, osobe s invaliditetom u Hrvatskoj suočavaju se i s izravnom socijalnom isključenošću. U mnogim gradovima, uključujući i Slavonski Brod, pristup javnim institucijama nije prilagođen njihovim potrebama. Zgrade kao što su gradska poglavarstvO, neke državne institucije i zdravstvene ustanove često nemaju rampe, dizala ili druge osnovne prilagodbe. Posljedica je da osobe s invaliditetom nemaju jednak pristup službama i institucijama, čime se dodatno produbljuje osjećaj izolacije i nejednakosti.
Nadalje, dok se zaposlenici javnih i privatnih sektora često oslanjaju na bonuse poput božićnica kao podršku u blagdansko vrijeme, osobe s invaliditetom koje se oslanjaju na socijalne naknade u pravilu su isključene iz takvih pogodnosti. Božićnice i druge oblike dodatne financijske podrške oni rijetko primaju, premda su im često prijeko potrebni za pokrivanje dodatnih troškova koji prate život s invaliditetom. Na taj način, društvo šalje poruku da se njihova borba i svakodnevne potrebe zanemaruju.
Sve ove prepreke dovode do toga da su osobe s invaliditetom, iako formalno priznate kao ravnopravni građani, u praksi marginalizirane. Njihova prava ostaju tek formalnost, a sustav ne pokazuje istinsku želju za promjenom. Umjesto da se sredstva ulažu u osiguravanje stvarne pristupačnosti, prilagodbe radnih mjesta i zapošljavanja, novac se često troši na besmislene projekte koji više služe imidžu nego stvarnim potrebama.
Da bi Hrvatska postala istinski inkluzivno društvo, potrebne su konkretne, sistemske promjene. Zapošljavanje osoba s invaliditetom mora prestati biti deklarativno, a sredstva treba usmjeriti na projekte koji zaista poboljšavaju kvalitetu njihovog života. Pristup javnim institucijama mora biti omogućen svima, a podrška u obliku božićnica i drugih bonusa trebala bi postati standard, a ne privilegija. Samo kroz sustavno, stvarno uključivanje i osiguranje ravnopravnih prava možemo očekivati društvo koje poštuje i podržava sve svoje građane, a do toga stupnja razvoja evolucija nas još nije donjela.
