Znanost je često ozbiljna. Bavi se stvarima poput klimatskih promjena, gravitacijskih valova i neizbježnog propadanja vašeg omiljenog punjača. Ali s vremena na vrijeme, znanstvenici se upuste u istraživanja koja vas natjeraju da se zapitate: “Je li ovo stvarno trebalo proučavati?” I odgovor je – apsolutno da, pogotovo kad je riječ o humoru.
Godine 2002., britanski psiholog Richard Wiseman odlučio je otkriti što ljude doista nasmijava. U eksperimentu nazvanom LaughLab, više od milijun ljudi iz 70-ak zemalja glasalo je za najbolje viceve. Cilj nije bio samo pronaći “najsmješniji vic”, već i proučiti kako humor funkcionira u različitim kulturama.
Nakon što su tisuće viceva procijenjene, jedan se istaknuo. Nije bio prost, nije bio politički, nije čak ni uključivao životinje koje govore. Bio je jednostavno – briljantno glup.
Evo tog vica:
Dvojica lovaca hodaju šumom kada jedan od njih iznenada padne na tlo. Ne diše i ima staklene oči. Drugi panično zove hitnu pomoć: – Moj prijatelj je mrtav! Što da radim?! Operater odgovara: – Smirite se, mogu vam pomoći. Prvo se uvjerimo da je stvarno mrtav. Nastaje tišina… pa se začuje pucanj. Lovac ponovno dođe na liniju i pita: – U redu, što sad?
Stručnjaci kažu da ovaj vic savršeno kombinira iznenađenje, apsurd i jednostavnost. Počinje kao klasična hitna situacija, gradi napetost, a zatim neočekivano skrene u smiješnu doslovnost. Psiholozi vjeruju da su ljudi skloniji smijanju kad su iznenađeni i kad se dogodi preokret u očekivanom tijeku radnje – što ovaj vic majstorski radi.
LaughLab je pokazao da se humor može istraživati, ali i da je kontekst ključan. Na primjer, Nijemci su bili skloniji crnom humoru, Britanci sarkazmu, a Amerikanci jednostavnijim šalama s poantom. Međutim, “lovci u šumi” uspjeli su probiti jezične i kulturološke barijere.
Dok čekamo da znanost pronađe “najslađi pogled psa” ili “najgoru igru riječi ikad”, barem znamo što je – barem jednom – bio najslađi hitac u humoru. Doslovno.
i
