Hrvatska politika, taj veseli poligon demokratskog eksperimenta, često se doima kao rijetka vrsta kazališta apsurda, gdje su korupcija i obećanja poštenja nezaobilazni rekviziti. Političari obećavaju sve što narod voli čuti — bolji standard, manje poreze, više radnih mjesta i naravno, neizbježno poštenje. Jer što je političar bez poštenja? Samo obični čovjek s odijelom i previše vremena.
Međutim, u stvarnosti, hrvatska politička scena sliči natjecanju u kojem pobjednik nije onaj tko najbolje služi narodu, nego onaj tko najvještije manevrira kroz zamke nepotizma, pogodovanja i raznih sitnih “provizija”. Korupcija? To nije grijeh, to je talent. Treba znati kome dati, koliko i kada.
Kad ih pitate zašto su se kandidirali, odgovor je uvijek isti: „Zato što želimo služiti narodu.“ A služe oni, to svakako, ali ne narodu. Više vlastitim džepovima, nekretninskim portfeljima i osiguravanju udobnih mirovina na trošak istog tog naroda koji su do jučer uvjeravali da su tu zbog njega.
Što je s obećanjima poštenja? Pa, to je tek marketinški trik. Kao na sniženju u trgovačkom centru — sve izgleda sjajno dok ne shvatite da je proizvod oštećen. Jednom kad izbori završe, obećanja se povlače u isti trezor gdje političari drže svoju savjest, a narod ostaje s praznim rukama i još praznijim novčanikom.
Zašto lažu? Zato što mogu. Zato što su shvatili da će narod, unatoč svemu, opet glasati za njih. Možda iz navike, možda iz straha od promjena, a možda zato što su svi drugi još gori. Ili barem tako kažu.
Na kraju, hrvatska politika nije ništa drugo nego groteskni show u kojem političari plešu kako bi zabavili narod, dok između koraka potiho prazne blagajnu. A narod? On plješće, gunđa i nada se da će idući put biti bolje. Jer nada umire posljednja, za razliku od političkih obećanja koja nestanu već na dan izbora.
