Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznjeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
PRIČA O MOME GRADU
Tekstovi i glas Siniše Glavaševića opet nas uće kako ljubiti, voljeti, ali u svijetu mržnje biti s nultom tolerancijom na istu. Pošto pišem u formatu JA MAGARAC kad zažmirim uvijek se sjetim mjesta u kojem živim i najviše volim od svih mjesta. To je Slavonski Brod. Kao dijete sijećam se dolazaka/ povrataka u svoj grad. Vidi dimnjak u Bosanskom Brodu i iz njega se dimi. Tek kasnije sam spoznao što se to tamo dimi. Kao djetetu ostalo mi je u sijećanju drvoredi u Gupćevoj, Pilarevoj, topole prema groblju.Mirisi razno razni, pa naravno sve vremenski Šefki.
Na Korzu i na Trgu Pobjede ledeni sokovi koje gledaš kako se miješaju u raznim bojama. Pomisao je bila baš mi taj! Konzumerizam je bio pogledati u Vesni i onda sanjati neku od novotarija i iz prizemlja. Topla postelja koju bi mi prabaka priredila prije i poslije škole u Bloku B.
Igrališta puna djece: piljkanje, klikeranje, kauboji i indijanci, graničar, a curice lastiš. Grad su ljudi , iako se ponekad pitam kamo su li otišli? Što se dogodilo s mojim gradom, vizualno ljepšim nego ikad, ali praznim od sebe samog , a to su ljudi.
Moj grad je tu i za mene on je Pariz, Beč, Barcelona , Rim i svi gradovi u jednom . On je tu i naš je. Grad iz kojeg su toliki otišli da se ne vrate. Nemam pravo nikog osuditi ljudi nisu imali ni izbora. Grad to smo mi, zamjenila je borba za egzistenciju. Nažalost borba nam je dala da je neki tu imaju , a drugi frku kako uopće preživjeti. Ponekad se pitam da li su toliki dali živote za ono krucijalno što imamo, a to je domovina. Nakon svega mnogi su našem gradu rekli zbogom,Đuro Đaković s 17 tisuća zaposlenih. Danas je pitanje hoče li naš grad imati toliko stanovnika za tridesetak godina. Uvjeren sam da hoče, a li to će biti neki drugi ljudi Nepalci , Indijci, a naša djeca? Kako njih zdržati ili bolje da i oni odu i sam se pitam.
Vrijeme radi svoje, dolaze neki novi klinci. U učmalosti svakodnevnice budi se nada da će ovaj grad ipak imati budućnost , a to smo MI svi.
Autor: Vanja Krnić
Fotografije: internet
