Putujem uz Savu, kroz Slavonski Brod, a rijeka me prati. Ne teče Sava kao obična voda nizbrdo, ona to radi s karakterom. Kao da zna gdje ide, ali joj se ne žuri. Nosi sa sobom nebo, oblake, povijest, šutnju i pjesmu koju samo rijeke znaju pjevati. Na nekim mjestima šušti tiho kroz granje, drugdje se širi široko, ravnodušna prema obali, kao da kaže: “Ja sam tu bila i prije vas.”
Na nasipu se osjeti sve. Miris vode, blata, žive trave i stare plastike. Tu je Brod koji diše uz rijeku, ali ne uvijek s njom. Sava ga gleda, ne sudi, ali pamti.
Na jednom rukavcu zastajem. Noga mi zapne o nešto tvrdo, ali živo. Nije kamen, nije ni komad metala. Školjka. Ne jedna, cijelo malo selo njih, naslaganih u mulju kao tiha zajednica ispod površine. One ne govore, ali svjedoče. O poplavama, sušama, toplim godinama i hladnim zaboravima.
Ne miču se, ali filtriraju sve. Vodene istine, riječne laži, povijest civilizacije i pjesme ptica. Svaka je kao mala knjiga bez slova, ali s pričom. Školjka ne traži pažnju. Kad voda dođe, pliva u tišini. Kad voda nestane, čeka. Čudno je koliko dostojanstva može imati jedno stvorenje koje nitko ne primjećuje.
Sava nastavlja dalje, prema istoku, prema nekoj novoj tišini. Ja ostajem još malo. Gledam školjku. Zamišljam kako joj Sava šapuće priče s izvora i od mora, a ona ih skuplja, pažljivo, kao knjižičarka na dnu svijeta.
Nekima je to samo rijeka. Nekima samo školjka. Meni – putovanje koje ne završava kad se okreneš i odeš.
Jeleč VIDEO
