Ako ste se kojim slučajem probudili u nedjelju ujutro u Slavonskom Brodu, nemojte paničariti. Niste sami. Ovdje vrijeme ne stoji, ono sjedi, zavaljeno na klupi ispred Konzuma, puši cigaretu na rate i čeka ponedjeljak da ga oživi. Nedjelja u Brodu nije dan odmora, to je stanje svijesti. Ili bolje rečeno, nesvijesti.
Počinje tišinom. Ne onom spokojnom, nego onom koja miriše na usmrđeni fiš, isparavanja sinoćnje rakije i kolektivnu egzistencijalnu krizu. Ako ste dovoljno hrabri da otvorite prozor, možda začujete povremeni lavež psa koji se dere jer zna da mu ni danas nitko neće kupiti Pedigree. Njegov jad je univerzalan.
Kava se ne pije radi kofeina, pije se iz inata. Gledate u šalicu kao što gledate u vlastitu budućnost, crno, mutno i s onim čudnim talogom na dnu kojeg se bojite analizirati. Konobar vas pozdravlja bez riječi. Zna tko ste. Zna i zašto ste tu. I vi znate da on zna. To je ta nedjeljna komunikacija između ljudi koji su se pomirili s propadanjem.
Ako još niste iselili ili ubili željom za samostalnošću, slijedi ručak kod mame. Ništa ne miriše na kraj civilizacije kao varivo s mesom koje se krčka od subote, jer neće se baciti, sine. Uz ručak ide i politička rasprava, koja eskalira negdje između sve su to isti i da je bar Tito živ. U jednom trenutku baka proklinje državu, dok otac gasi TV jer ne može više gledati Šprajca, onog zlobnog.
Nakon što se emocionalno ispraznite do razine novčanika prvog u mjesecu, ostaje šetnja uz Savu. Ako niste depresivni, postat ćete. Rijeka izgleda kao da bi vas i sama pregazila da može. Pogled na Bosanski Brod daje onu egzotičnu notu, pogled na drugo ništa. Tu, na mostu, Slavonci razmišljaju o odlasku, pa se vrate. Jer što ako u Irskoj nema nedjeljnog graha ili sarme.
Za kraj, ako želite potonuti dostojanstveno, pustite Ne spavaj mala moja muzika dok svira u izvedbi Zabranjenog pušenja, pardon Bujelog . Jer, realno, to je najbliže što ćemo doći sreći, osjećaju da muzika svira, makar sve ostalo škripi.
Nedjelja u Slavonskom Brodu je kao rođendanska torta bez rođendana i bez torte. Postoji jer mora, traje predugo, i na kraju se svi osjećamo malo lošije nego kad je počela. Ali hej, barem imate kavu, Savu i pjesmu da vas podsjeti da je život smiješan
