Na križanju Svačićeve i Gupćeve nalazi se privatna parcela, pa smo se malo poigrali što bi tamo moglo biti. Beton zgrada na zgradi i to postaje Slavonski Brod. Grad koj je svakim danom ljepši, ali ubrzano mijenja svoju vizuru. Teško bi ga u potpunosti prepozna netko tko tu nije bio tridesetak godina. Ovo su samo ideje. Naravno mi kao zeleni smo za što više ” zelenih oaza” zbog nas, ašto manje betona i priča o suludim cijenama M2. Kvadrati poskupljuju, a naš grad proživljava demografsku katastrofu.
Nekad davno odnosno prije par tjedana dva na ovom ćošku živio je takozvani “potencijal” zvan Brodska ljepotica koja se sama uuruđava. U stvarnosti to je značilo malo potencijalnog crijepa ili zida na glavama prolaznika.. Ukratko to je bila opasna lokacija.Mjesto kroz koje si prolazio brzo i bez emocionalne povezanosti, ali s dobrom dozom straha od”pazi zid pada”.
A onda se dogodilo nešto rijetko i gotovo nevjerojatno, tuševia je srušena ne do temelja. Srušena je doslovno do zemlje.
Prvo je nestala “šuta, što je samo po sebi izazvalo lagano čuđenje među lokalnim stanovništvom. Nakon toga su stigle biljke – prave, zelene, žive biljke koje nisu izgledale kao da su tu protiv svoje volje. Cvijeće, grmlje, mlada stabla… prostor je počeo ličiti na nešto gdje bi čovjek mogao čak i zastati, a ne samo ubrzati korak.
Naravno, ubrzo su se pojavile i klupe. Jer priroda je lijepa, ali priroda uz mogućnost sjedenja – to je već luksuz. Ljudi su počeli sjediti, pričati, gledati okolo, pa čak i raditi ono što danas rijetko viđamo – ne gledati u telefon svake tri sekunde (dobro, možda svake pete).
Ali pravi junak cijele priče nije cvijeće, nije ni kafić koji je ubrzo niknuo kao logičan nastavak civilizacije. Ne, pravi heroj je – ograda.
Diskretna, elegantna, ali odlučna. Ograda koja jasno poručuje: “Ovdje počinje zona mira, a cesta je tamo negdje daleko i nije za male avanturiste.” Roditelji su napokon mogli sjesti bez konstantnog skeniranja horizonta i sprintanja svakih 12 sekundi. Djeca su dobila slobodu – ali onu sigurnu, kontroliranu verziju slobode koja ne uključuje prometne znakove i nagle kočnice.
A kad se u cijelu priču uklopio mali kafić, sve je sjelo na svoje mjesto. Terasa s nekoliko stolova, miris svježe kave i ona poznata scena: roditelji koji pokušavaju izgledati opušteno dok jednim okom prate dijete, a drugim konobara. Lampice koje se pale predvečer daju prostoru onu toplinu zbog koje i najobičniji dan dobije lagani filmski filter.
Dječji kutak je, naravno, postao epicentar energije. Tobogan, ljuljačke i ona neizostavna sprava koja izgleda malo sumnjivo, ali je djeca obožavaju bez ikakvih pitanja. Smijeh, trčanje, povremeni pregovori oko reda na toboganu – sve to čini savršeni kontrast mirnijem dijelu s klupama i kavom.
A navečer, kad se upale mala svjetla uz staze, cijeli prostor dobije novu dimenziju. Postane tiši, mekši, gotovo romantičan – ako zanemarimo povremeni dječji uzvik koji podsjeti da je ovo ipak stvarni život, a ne scena iz reklame.
I tako je jedan zaboravljeni kutak grada postao nešto puno više – mala zelena oaza u kojoj se susreću susjedi, odmara um i pije kava bez stresa. Mjesto gdje djeca mogu biti djeca, a odrasli na trenutak zaboraviti da imaju obaveze.
Juhu ipak smo shvatili da je upravo tu
Ulaz u Podzemnu železnicu Slavonski Brod
Naravno, postoji i druga – nimalo skromna, ali potpuno razumno nerazumna opcija: na tom istom ćošku napraviti ulaz u podzemnu željeznicu Slavonski Brod. Jer ako već imamo izravnano zemljište bivše ruševine, zašto ne bismo imali i metro? I to ne bilo kakav – nego ekskluzivnu liniju Kružni ZOK (br. 18)-Šefki, tehnološko čudo dužine čak 123 metra. Da, dobro ste pročitali taman toliko da uđeš, sjedneš, i već moraš izlaziti jer si stigao… nigdje dalje, ali ako pojedeš ćevape puste te u Pilarevu. Linija je, naravno, kružna, što znači da se nikad ne izgubiš, ali ni ne napreduješ idealna metafora života i Slavonskog Broda Posebna zanimljivost? Nema daljina. Jer tko još danas ima vremena za gledanje koliko još ima stanica – ovdje je svaka stanica “tu negdje”. Savršeno za sve koji žele osjetiti čari velikog grada, ali bez naporne logistike i, ne daj Bože, stvarnog putovanja.
Naravno onda smo se probudili. Ah, bio je to lijep san, ili?
