Svake godine 22. travnja lijepo se prisjetimo kako treba čuvati planet Zemlju. Govori se o prirodi, zdravlju, budućnosti. Sve zvuči uredno, gotovo idilično baš onako kako volimo zamišljati svijet i naš grad.
A onda izađeš van u Slavonskom Brodu i odmah te stvarnost… prizemlji. Doslovno.
Jer, ruku na srce, nije da mi nemamo prirodu. Imamo Savu, imamo prekrasne drvorede( ako nisu obrezani), imamo Kej kojim se čovjek može prošetati i na trenutak zaboraviti sve. Imamo i zrak – samo, eto, ponekad je malo bogatiji otrovnim i smrtonosnim česticama PM2 i ostalimnego što bismo htjeli. Kažu ljudi: “Ma nije to ništa.” Naravno da nije ,samo što se ponekad i nebo i pluća ne bi baš složili. Naime taloži se.
I tako mi obilježavamo Dan planeta Zemlje. Netko posadi drvo, netko pokupi smeće, netko napiše lijep tekst. A negdje u pozadini, zrak nas podsjeti da ekologija kod nas nije baš samo teorija iz udžbenika, nego praktična vježba i to svakodnevna. Koju ponekad ni sami ne primjenjujemo.
Zanimljivo je kako se čovjek na sve navikne. U Brodu se, čini se, navikneš i na to da prije nego pogledaš prognozu vremena, možda bi bilo korisno provjeriti i – kakav je “miris dana”. Čisto informativno. Vani je čas toplo , čas hladno, čas sunčano, čač pad snijeg. Čak smo i klimu smrdali. Zemlja je postojala i postojati će i nakon nas homosapiensa.
Ali, unatoč svemu, Brođani nisu od onih koji samo sjede i kukaju. Ima ljudi koji se bore, koji upozoravaju, koji ne žele da sve ostane na onom poznatom: “Ma bit će bolje.”Jer svi znamo kako to obično završi. Stavlo dolje jedna zelena oaza manje, stambena jedinica više. Živio beton! Ipak kad izađeš van i udahneš ono po naški pinim plućima i izdahneš. Uspio si!
Dan planeta Zemlje zato kod nas ima jednu posebnu težinu. Nije to samo simbolika, nego i blagi podsjetnik možda bismo stvarno trebali doći do toga da zrak bude nešto o čemu ne moramo razmišljati.
Zvuči kao luksuz, ali zapravo je minimum.
Jer nije problem voljeti svoj grad. Problem je kad ga voliš, ali uz to ide i jedno tiho: “Samo da danas nije opet…”
