Malo manje od jednog jedinog kilometra od Korza, svega pedesetak metara od kuća u Slavonskom Brodu, smjestilo se pitoreskno i nadasve mirno naselje Bjeliš. Idila na papiru: Sava teče, Glogovica žubori, a petsto metara dalje naši najmiliji počivaju u miru. A onda – realnost. Iz tog istog naselja stigao nam je video koji, da ga je Hollywood vidio, odmah bi ga kupio kao trailer za sljedeći nastavak zombie apokalipse. Razlika je samo u tome što su u filmovima zombiji izmišljeni, a ovdje je jedino izmišljena ideja da netko brine o prostoru kojim svakodnevno prolaze djeca. Tu prolaze naši sugrađan, naša djeca, naša budućnost. Razmišljali smo da li ovaj video objaviti, Zaključili smo da je to naša obveza među ostalim kao građana ovog grada. Nismo orjentirani, ni lijevo ni desno. Naša jedina orjentacija je Slavonski Brod grad svih nas i za svakog os nas. Upravo da potaknemo da se ovakve scene ne ponavljaju objavljujemo video našeg čitatelja kojem je kao i njegovoj djeci naš grad jedini dom.
Medicinski otpad razbacan kao da je netko otvorio ilegalnu ljekarnu bez recepta pa se predomislio i sve pobacao uz cestu. Šprice, bočice, ambalaža sve što treba da se prosječan građanin zapita tko to skuplja, ako skuplja, i je li Komunalac možda na trajnom godišnjem odmoru već nekoliko godina. Jer ako mi ne podmirimo obveze prema Komunalcu, znamo kako to ide: ovrha stiže brže nego što Sava naraste nakon kiše. Ali kad se postavi pitanje obavlja li Komunalac svoje obveze za koje ga svi plaćamo, onda odjednom nastupi tišina. Tišina glasnija od sirene za uzbunu.
Grad u kojem je zrak zagađen do razine opasne za Brođane sada se, čini se, odlučio i gušiti u smeću.Stanovnicima u naseljima su prepuni spremišta ili ti modernije boxevi za smeće. Kao da nije dovoljno što udišemo ono što ne bismo trebali, sada moramo i gledati ono što ne bismo smjeli. Cesta koja vodi prema poduzetničkom inkubatoru ili nastavku ulice Ferde Filipovića izgleda kao da vodi u neki paralelni svijet – svijet u kojem je normalno da djeca hodaju pored medicinskog otpada, a odrasli se prave da ga ne vide, a vidimo svi pa i oni odgovorni. Šute svi i gledaju, a to vodi u poraz nas kao društva u cjelini.
Sceni nedostaju samo zombiji da bude potpuna. I zapravo, kad malo bolje razmislimo, možda su oni već tu – samo ne hodaju raširenih ruku i ne stenju, nego uredno sjede u uredima, potpisuju papire i uvjeravaju nas da je sve pod kontrolom. A mi, građani, gledamo, snimamo, šaljemo, upozoravamo. I pitamo se koliko još treba da se netko probudi i shvati da grad nije samo centar i šetnica, nego i Bjeliš, i svaka ulica u kojoj žive ljudi koji zaslužuju barem osnovnu razinu civilizacijskog dostojanstva.
Jer ovakve stvari nisu dopustive. Ne u gradu koji se voli hvaliti razvojem, projektima i napretkom. Ne u gradu u kojem se računi naplaćuju do zadnje lipe, ali se odgovornost prema prostoru i ljudima očito naplaćuje – nikako.
Fotografija i video: čitatelj
