Brodsko-posavska županija 2001. godine imala je 176.765 stanovnika. Danas ih, prema procjenama za 2024. godinu, ima oko 126 tisuća. U nešto više od dva desetljeća nestalo je gotovo 50 tisuća ljudi. To nije statistička anomalija, niti posljedica jednog lošeg gospodarskog ciklusa. To je demografski slom razmjera kakve Hrvatska bilježi još jedino u ratovima. U navedenom periodu nije bilo rata.
Drugim riječima, iz Brodsko-posavske županije nestao je jedan cijeli grad veličine Požege.
Brojke su neumoljive. Popis stanovništva 2001. evidentirao je 176.765 stanovnika. Deset godina kasnije ostalo ih je 158.575. Popis iz 2021. pokazao je daljnji pad na 130.267 stanovnika. Procjene za 2024. spuštaju broj još niže, na približno 126 tisuća ljudi. U samo 23 godine županija je izgubila gotovo 28 posto stanovništva. Praktički svakog trećeg čovjeka.
Dok su službeni govori bili puni riječi poput “razvoj”, “projekti”, “investicije” i “demografska obnova”, sela su ostajala prazna, škole bez djece, a autobusni kolodvori puni mladih ljudi s kartama za Irsku, Njemačku,Austriju i još brojne druge zemlje.
Najveći problem nije samo broj ljudi koji je otišao. Problem je tko je otišao, ali i zašto otišao.
Odlazili su mladi, radno sposobni, medicinske sestre, vozači, obrtnici, inženjeri, studenti i cijele obitelji. Odlazili su upravo oni na kojima se temelji svaka zajednica koja želi preživjeti. Za njima su ostajale prazne kuće s uredno pokošenim dvorištima koje više nema tko otključati ni ljeti. Ostajale su zatvorene trgovine, ugašene ambulante i škole koje su od dječje galame postale tihe zgrade sa zaključanim vratima. Odlazili su ponajviše oni kojima se popelo na onu stvar da se mora imati stranačka iskaznica da se dobije posao.
Istovremeno, politička scena gotovo se nije mijenjala. Ona je bila postojano HDZ plava
Županijom su upravljali Mato Dorić iz HDZ-a, potom Šimo Đurđević iz HDZ-a, a od 2008. do danas županiju vodi Danijel Marušić, također kadar HDZ-a. Upravo tijekom posljednjih sedamnaest godina, pod istom političkom upravom, dogodio se najveći dio demografskog urušavanja.
U tom razdoblju rezale su se vrpce, otvarali kružni tokovi, predstavljali europski projekti i objavljivale fotografije novih investicija. Lokalne naslovnice bile su pune konferencija, strateških planova i optimističnih izjava o razvoju Slavonije. Paretično su nam se smijali s demografskim rješenjima koja su nas odvela u katastrofu No paralelno s tim “razvojem”, Brodsko-posavska županija ostajala je bez ljudi brže nego gotovo bilo koji dio Hrvatske.
I upravo tu leži najveći paradoks hrvatske politike posljednjih dvadeset godina: infrastruktura je postala važnija od stanovništva.
Asfalt s rupama je ostao. Ljudi nisu.
Danas postoje sela u kojima nema dovoljno djece za jedan razred. Općine u kojima je broj umrlih višestruko veći od broja rođenih. Mjesta u kojima je normalno vidjeti deset zatvorenih kuća zaredom. Demografi već godinama upozoravaju da područja istočne Hrvatske ulaze u fazu biološkog nestajanja, jer odlazak mladih automatski znači manje rođenih, starije stanovništvo i daljnje ubrzavanje propadanja.
To više nije pitanje standarda. To je pitanje opstanka.
Jer kada jedna županija izgubi gotovo trećinu stanovništva u miru, bez rata i prirodne katastrofe, onda više nije riječ o “trendu”. Riječ je o političkom, gospodarskom i društvenom porazu.
I možda je upravo to najteža činjenica u cijeloj priči: gotovo 50 tisuća ljudi nestalo je iz Brodsko-posavske županije, a da nitko zbog toga nikada nije ozbiljno politički odgovarao.
Tvornice koje su nekada hranile tisuće obitelji danas su uglavnom uspomene. Mladi koji su trebali graditi budućnost Slavonije danas grade Irsku, Njemačku i Austriju. A lokalna politika i dalje govori istim jezikom kao prije dvadeset godina, kao da se ništa nije dogodilo.
Samo što se dogodilo.
Nestali su ljudi.
