Saborska rasprava održana 15. siječnja ponovno je otvorila staru, nikad do kraja ispričanu priču o zraku u Slavonskom Brodu. Pero Ćosić, saborski zastupnik i predsjednik Županijske skupštine, napokon je podsjetio ministricu zaštite okoliša i zelene tranzicije Mariju Vučković da Brođani posljednjih dana dišu zrak loše kvalitete, što potvrđuju i podaci Ministarstva zaštite okoliša prema kojima građani Slavonskog Broda gotovo svaki drugi dan udišu zrak koji prelazi dopuštene vrijednosti lebdećih čestica PM10 i PM2.5. Nije definirao lošu jvalitetu zraka što kako kaže udišemposljednjih dana. U gradu koji se već godinama nalazi među najonečišćenijima u Hrvatskoj, to više nije sezonski problem, nego dugogodišnja zdravstvena ugroza, što je Ćosić jasno naglasio i u Saboru. Nije spomenuo broj oboljelih , ali i koliko će ih bit ako zagađenost ostane pravilo što već godinama i je.
Ministrica je odgovorila da se pilot-projekt zamjene kućnih ložišta za Slavonski Brod planira doraditi i proširiti, jer je jasno da emisije iz prometa i ložišta dodatno pogoršavaju situaciju. Sve je to lijepo i obećavajuće, ali Brođani su već navikli da se fiktivna obećanja o zraku često pojavljuju kao magla: vide se izdaleka, ali kad im priđeš, shvatiš da se nemaš za što uhvatiti, ni shvatiti o čemu oni pričaju poput Energetsko siromaštvo u Slavonskim Brodu. Kako smo uopće živi ako znamo da smo desetljećima imali Đuru s 16 tisuća radnika, rafineriju, preko plus što su se ljudi grijali i na ugljen, ali nismo imali ni jednu mjernu stanicu… Neosporivo je da je zrak ve predugoopasan po zdravlje, a moramo disati.
Ono što je, međutim, još zanimljivije od samog pitanja zraka jest tišina koja ga okružuje. Dok je Ćosić govorio, mnogi drugi koji bi po funkciji, poziciji ili barem moralnoj obvezi trebali biti glasni, ostali su u svojoj dobro uvježbanoj meditaciji šutnje. Ta šutnja traje toliko dugo da bi čovjek pomislio da se radi o nekom naprednom obliku političkog jogijskog disanja. Ako je šutnja zlato, onda su neki naši lokalni i nacionalni akteri već odavno trebali biti među najbogatijima u državi.
Ironija je u tome što se o zraku najčešće oglase oni koji su godinama bili najtiši, a kad treba nešto konkretno napraviti, svi se pretvore u promatrače. Promatraju situaciju, naravno, iz Zagreba, gdje je indeks kvalitete zraka najčešće zelen, a pluća ne škripe kao stari brodski parket. Brođani, s druge strane, već desetljećima čekaju da se netko izbori za njihov, točnije naš zrak, ali ponekad se čini da se političari bore samo za to tko će prvi objaviti status kad se pojavi crvena lampica na mjernoj postaji. Do sad su šutjeli, ali više ne gori crveno nego ljubičasto. Zakasnili su, a baš ni statusa nisu imali, sad imaju sve više , ali nude političke foskule dok mi udišemo.
Pa se čovjek sasvim prirodno zapita: za koga se oni zapravo bore? Za Brođane? Za stranku? Za rejting? Za vlastiti PR? Ili možda za onu nevidljivu medalju „najbolje tempirane šutnje“? Pitanje je staro koliko i politika, a odgovor se obično izgubi negdje između saborskih klupa i lokalno nacionalnih i Saborskih odbora.
Filozofi bi rekli da je šutnja ponekad znak duboke misli, ali kad političar šuti, najčešće misli samo na sebe. Zrak je zajednički, ali odgovornost nikad nije. Ovdje kod nas krivnja je loptica koja se prebacuje vamo tamoOna se uvijek nekako raspline, baš kao i obećanja političkih kvazimudana i drndaroša. Najveća ironija života ostaje ista: čovjek može živjeti bez politike, ali ne može bez zraka. A kad se borba za opće dobro pretvori u borbu za osobni interes, zrak postaje mutniji, i doslovno i metaforički. Pitanje Saborskog zastupnika je u slijedećem linku
I tako, dok Brođani dišu teško, neki drugi i dalje dišu lagano, uredno i bez žurbe. A grad čeka da netko konačno prodiše za njega. Bilo bi vrijeme da se probude prije nego što svi završimo na stranicama palme, piramide ili komunalca.
