20. svibnja 1999., Sjeverna Norveška
Ana Bogenholm imala je 29 godina i studirala je medicinu. Tog dana, sa dvojicom prijatelja, uputila se na posljednje proljetne snježne padine blizu Narvika, na jednu posljednju vožnju.
Smejali su se, uživali u oštrom zraku i tišini prirode.
A onda je bio dovoljan jedan trenutak.
Ploča leda. Pogrešno procijenjena krivina.
Ana je skliznula i završila glavom u ledeni potok.
Led se zatvorio iznad nje.
Zarobljena.
Pod vodom.
Prijatelji su pokušali doći do nje, ali bujica ju je odnijela nizvodno, ispod zbijenog leda. Ana je bila svjesna. Minutima koji su trajali beskonačno pokušavala je pronaći izlaz, udarajući u led, zadržavajući dah.
Tada je pronašla sićušan zračni džep – krhki prostor između leda i vode – i tu nastavila disati. U tami. U stisku hladnoće. Držeći se za oštre stijene, lice okrenuto prema jedinom mjestu gdje je disanje još bilo moguće.
Četrdeset minuta se borila.
A onda je tijelo počelo popuštati.
Drhtavica. Zbunjenost.
I na kraju, srce je stalo.
Pomoć nije stizala.
Prošlo je još četrdeset minuta.
Ukupno osamdeset.
Kada su je spasioci izvukli, Ana je bila klinički mrtva.
Bez pulsa.
Bez daha.
Koža siva. Zenice nepomične.
Temperatura tijela: 13,7°C.
Ali u Tromsøu, stotinjak kilometara sjevernije, jedan medicinski tim odlučio je da se ne preda. Znali su jedno pravilo hitne medicine:
“Nisi mrtav dok nisi i zagrijan i mrtav.”
Priključili su je na uređaje za rad srca i pluća. Krv je uzimana, grijana, oksigenirana i polako vraćana u tijelo. Postupno zagrijavanje, milimetar po milimetar, satima.
Na 30°C, nakon gotovo devet sati, Anino srce ponovno je počelo kucati.
Zatim su uslijedili dani čekanja.
Sporo buđenje.
Prvi odgovori.
Prve riječi.
Ana je bila živa.
A njen mozak, nevjerojatno, netaknut.
Imala je određena oštećenja perifernih živaca na rukama i nogama, da.
Ali um joj je bio jasan.
Potpun. Prisutna.
Vratila je pokretljivost. Završila studij.
I godinama kasnije, vratila se tamo gdje je sve počelo: u Sveučilišnu bolnicu u Tromsøu, ovaj put ne kao pacijent, nego kao radiolog.
Hodala je hodnicima gdje su je vratili u život.
Prolazila pored uređaja koji su probudili njezino srce.
Njezin slučaj proučavan je, diskutiran, citiran. Protokoli su se promijenili.
Rečenica “nisi mrtav dok nisi i zagrijan i mrtav” postala je službena smjernica. Njezinih 13,7°C postalo je referenca u udžbenicima.
Cijeli svijet naučio je nešto od te mlade žene i od onih koji su odbili odustati.
Bila je 80 minuta pod ledom.
40 minuta je disala.
40 minuta u srčanom zastoju.
Pa ipak, probudila se.
I ponovno počela živjeti.
Onog dana kada je Ana Bogenholm pala u potok, medicina je shvatila da ponekad…
to nije kraj.
To je tek početak.
