“Vizija je umijeće koje nam omogućuje da vidimo i nevidljivo.”
Vođen s jasnom vizijom Slavonski Brod, grad koji je još jučer raspravljao treba li pokositi travu uz Savu ili je pustiti da još raste. Naš grad od jučerašnje ” visoke večere”ulazi u novi stadij razvoja, ulazimo u doba robotaksija, litija i garažnih snova pretvorenih u multi milijunske projekte. Ili barem u prezentacije istih. Za naše pare naravno.
Na scenu, kao iz kakvog startup evanđelja, ponovno stupa Mate Rimac dečko( vizionar i inovator) iz garaže. Legenda kaže da je dok smo mi ostali iz garaže izvozili kosilice, on u istoj toj garaži rastavljao BMW i sastavljao budućnost.Neki smo imali i Stojadine, ali nismo imali garaže. To se zove zakinutost Dok smo mi razmišljali hoće li kosilica upaliti iz prve, Mate je razmišljao kako će upaliti robotaksi, a mi smo svječicu umakali u ulje. A Stojadina palili uz pumpanje čoka.
I upalio ga je.
Jer, kako stvari stoje, robotaksi postoji. Negdje. Možda. Možda i autonomno vozi, ali možda. Robotaksi valjda vozi po Zagrebu. Autonomno s vozačem. Očigledno ništa od Netfliksa.Kažu da ga je vidio premijer, i još uvijek je pod dojmom.(premijer Andrej Plenković bio je na predstavljanju Vernea u lipnju 2024., gdje je javno rekao da je Vlada stala iza projekta s oko 180 milijuna eura iz NPOO-a).Što je zapravo i logično čovjek vidi nešto što ne postoji, pa ostane pod dojmom. U biti on je ljut jer nije se uspio spojiti na svoj Netflix. Dok se ne spoji na svoj račun odlučio je produljavati rok za Robotaksije i odoše milijuni u produženjima. U konačnici u pravu je “Vizija je vještina gledanja nevidljivoga.” ; Jonathan Swift.
No, vizija ne poznaje granice. Pa tako ni geografiju. Nakon što je osvojio Zagreb, Mate se spušta u Slavoniju. Ili bolje rečeno diže Slavoniju. Jer Brod, kao što znamo, sve diže na visinu. Ako već imamo ideju o električnoj žičari, zašto ne bismo imali i robotaksi koji vas vozi bar možda , ali svakako futuristički? Jedini problem su nam rupe na cesti realna opasnost da robotaksi propadne i nestane. Naravno da ne može nestati , kao ni stotine milijuna Eura uloženih u razvoj Robotaksija. Eure vidiš ili ne, nema trećeg. Oni su egzaktni i opipljivi , pogotovo ako ih dobiješ džabe.
U međuvremenu, priča dobiva i geološku dimenziju. Ispod Dilja, kažu, leži litij. A gdje ima litija, ima i snova. I investicija. I konferencija. Uklanjanje Dilja nije u planu , ali ako treba, ode Dilj. Razvoj ne pita za brda.
Financijska konstrukcija? Bez brige. Građani neće dati ni eura. Sve pokrivaju strateški partneri. Samo ih treba pronaći., a uvijek se nađu. Kao i litij. koji se još traži Kao i robotaksi s potpuno autonomnomnom vožnjom. Užas Kinezi imaju i to, iako imamo i mi, ali umalo . U prezentacijama imamo. Na nama je da samo sjedimo i zamišljamo kako vozi sam.
U igru se uključuje i Ursula von der Leyen, koja –kako i priliči dolazi, vidi i oduševljava se. Idejama, vizijama, prezentacijama. Novac? Par milijuna EU potpora tu i tamo, čisto da se pogura inovacija. Na neviđeno, naravno jer tko još treba vidjeti robotaksi kad ima PowerPoint i dobar odjel za odnose s javnosti?
Gradonačelnik, koji već balansira između žičare i gravitacije, sada ima dodatnu dilemu: treba li gradu robotaksi ili još jedan kapitalni infrastrukturni projekt?
Večera je, naravno, održana. Po brodski – da se ne zaboravi tradicija. I po briselski – da se ne zaboravi bonton. Spoj pečenke,kobasice i strategije, kulena i investicijskog fonda. Jer ništa ne ide bolje uz europske milijune od dobre domaće večere.
I tako, dok se priča kotrlja, Brod ulazi u povijest. Ili barem u prezentaciju iste. Robotaksi dolazi., ali kojeg stupnja autonomne vožnje? Litij je tu negdje. Investitori samo što nisu, a već par puta jesu.A mi? Mi i dalje iz garaže izvozimo kosilicu s pokvarenom svječicom.
Ali sad s vizijom.
Fotografija : AI
