Slavonski Brod je, kažu iz Grada( opozicije i pozicije), napokon odlučio prestati ratovati s rupama na cestama i krenuti putem razumijevanja. Nakon godina zakrpa koje su trajale kraće od prosječnog obećanja pred izbore, netko je, navodno u kasnim satima kad i razum i asfalt popuste predložio ono što se isprva činilo kao šala, a jutro kasnije već kao strategija: ako ih ne možemo pobijediti, proglasimo ih vrijednošću. I tako su rupe, te stare znanice brodskih amortizera i psovki iz zatvorenih automobila, dobile novi identitet. Više nisu problem. One su baština. Čak i ako brdo otkliže one ostaju naša baština.
U toj tihoj, gotovo filozofskoj kapitulaciji, ima nečeg duboko brodskog. Grad koji je navikao na čekanje, kao i papitnato plišana roda.. Na polurješenja i na stalno bit će čim dođe na red, ako ne postasne preveliki nered,. Sada je Grad napokon odlučio stati, pogledati u asfalt i reći: možda si rupe cijelo vrijeme bila u pravu. Jer teško je ne primijetiti da su neke od njih preživjele mandate, direktore, planove i rebalanse. Ima rupa koje pamte drugačije registarske oznake, drugačije cijene goriva i drugačije nade. One nisu nastale jučer. One su rasle s gradom, širile se zajedno s frustracijama i, na neki čudan način, postale orijentiri. Skreneš kod one velike, paziš na onu poslije semafora/ vttnje kružnim, usporiš tamo gdje cesta više nalikuje na sjećanje nego na infrastrukturu.
Brođani su vijest primili kako već primaju sve u ovom gradu s mješavinom ironije, umora i one posebne vrste humora koji nastaje kad više nemaš iluzija da će stvari biti drugačije. Jedan vozač, naslonjen na haubu koja je vidjela boljih dana, kaže da mu je lakše kad zna da više ne vozi po oštećenju nego po kulturnom dobru. Drugi dodaje da mu je auto već razvio odnos s cestom, gotovo intiman, pa bi mu bilo žao da se to sad prekine nekakvim naglim asfaltiranjem. Netko iz pozadine dobacuje da je ovo prvi put da nešto u gradu dobije status prije nego što nestane.
U gradskoj upravi vlada tiho zadovoljstvo. Ne zbog rupa, nego zbog narativa. Jer nije mala stvar kad uspiješ preokrenuti priču, kad od problema napraviš identitet, a od identiteta potencijal. Spominju se turističke ture, diskretno, kao da ispituju teren. Stranci, kažu, vole autentičnost. A što je autentičnije od ceste koja te podsjeti na sebe pri svakoj brzini većoj od razuma? Netko predlaže i digitalizaciju, oznake koje bi pričale priče, možda čak i imena za najupornije primjerke. U svemu tome nema više panike, samo pokušaj da se stvar uklopi u nešto smisleno.
Stručnjaci, oni koji još uvijek pokušavaju govoriti ozbiljno o stvarima koje su odavno izmakle ozbiljnosti, klimaju glavom i govore o inovativnim pristupima upravljanju. Ako ne možeš riješiti problem, redefiniraj ga. Ako ga ne možeš ukloniti, uklopi ga. Slavonski Brod, čini se, nije riješio rupe. Ali je riješio odnos prema njima. A ponekad je to, u gradovima koji su predugo na čekanju, jedina stvar koja se uopće može riješiti.
I dok automobili i dalje usporavaju na poznatim mjestima, dok se vozači i dalje naginju naprijed kao da će tako izbjeći udarac koji dolazi, grad živi neku svoju novu istinu. Nije to pobjeda, ali nije ni poraz. Više nešto između, neka vrsta sporazuma s realnošću. Rupa je tu, ti si tu, i nekako se zajedno krećete naprijed.
