Kad je Hrvatska početkom 2024. uvela inkluzivni dodatak, činilo se da se zatvara jedno dugo poglavlje socijalne nepravde. Ideja je bila jasna: objediniti niz različitih naknada u jednu, transparentnu i – što je ključno – pravedniju potporu osobama s invaliditetom. Pet razina, od 138 do 720 eura mjesečno, trebalo je konačno priznati stvarne troškove invaliditeta i omogućiti dostojanstveniji život.Prvosiječanjski zakon za mnoge je dodlovno postao prvo travanjski zakon. Još uvijek nisu mnogi sigurni da li je to još jedna zezacija političkih kvazimudana i drndaroša. Ipak kad se sumira bar nešto se pokrenulo. Inkuzivno je otom potom.
No dvije godine kasnije, ključna brojka nije iznos naknade, nego broj ljudi koji je još uvijek ne primaju.
Procjene govore o više od 100.000 neriješenih zahtjeva, koji su zapeli negdje u pisarnicamai hodnicima birokracije. To nije samo administrativni zaostatak to je stanje u kojem desetci tisuća ljudi formalno imaju pravo, ali ga u stvarnosti ne mogu ostvariti. Sustav koji je trebao pojednostaviti postupke, pretvorio je u postojanu moru mnogih potrebitih osoba s najtežim oblicima invalidnosti. Zakonski rokovi od 30 do 60 dana postali su iznimka, a ne pravilo. U praksi, čekanja traju od šest mjeseci pa sve do dvije godine i više.
U tom vremenu, život ne stoji.
Troškovi rastu. Inflacija u posljednjim godinama nije bila dramatična kao u nekim ranijim krizama, ali je bila dovoljno uporna da nagrize vrijednost svake socijalne naknade. Hrvatski sustav nema automatski mehanizam usklađivanja inkluzivnog dodatka s inflacijom. To znači da isti iznos iz 2024. danas vrijedi manje. Najniža razina od 138 eura realno je već izgubila dio svoje kupovne moći – i to upravo za one koji imaju najmanje prostora za prilagodbu. Osnovicu su do sad nula puta usklađivali. Eto radujemo se spoznaji da u Hrvatskoj nema inflacije.
Kada se hrvatski model usporedi s drugim europskim državama, slika postaje jasnija, poraznija i neugodnija.
U Francuskoj osnovna naknada za odrasle osobe s invaliditetom prelazi tisuću eura mjesečno i redovito se usklađuje. U Austriji sustav skrbi ovisi o razini potrebe, ali doseže više od dvije tisuće eura za najteže slučajeve, uz godišnje prilagodbe. Njemačka nudi niže iznose od austrijskih, ali uz relativno brzu obradu zahtjeva i stabilan sustav. Italija ima skromniji iznos, ali jedno važno obilježje: za najteže oblike invaliditeta naknada se isplaćuje bez imovinskog cenzusa. Naravno kod nas korisnici inkluzivnog dodatka u najtežim skupinama, ako kojom slučajnošču naslijede drugu nekretninu, gube inkluzivni, , ali ako naslijede par milijuna EU ili dobiju na lotu koji ne igraju. U slučaju da imate milijune inkluzivni ostoja, ali imovinski cenzus su zidovi i stanovanje. Ako ste u domu što će Vam inkluzivni. Ako ste toliko mobilni da možete popiti sami kavu što će Vam. To je inkluzivnost po naški.
Hrvatska se, gledano samo po maksimalnom iznosu, ne nalazi na samom dnu. Naravno naši ministri, kao i premijer će ustvrditi da je sve divno i krasno. Nema veze što je riječ o narodnim Eurima No taj podatak vara. Problem nije samo u visini naknade, nego u njezinoj dostupnosti i stabilnosti.
U većini usporedivih zemalja, osoba koja ima pravo na naknadu može računati da će je dobiti u roku od nekoliko mjeseci. U Hrvatskoj, ista ta osoba može provesti godinu( dvije . tri) dana u administrativnom vakumu hodnika birokracije. U tom razdoblju nema dodatka, nema sigurnosti i često nema alternative.
To stvara nešto što se rijetko izgovara, ali se jasno osjeća: nevidljivi dug države prema vlastitim građanima.
Taj dug nije samo financijski. On se mjeri propuštenim terapijama, odgođenim kupnjama pomagala, iscrpljenim obiteljima i osjećajem da sustav ne vidi hitnost života. U ekstremnim slučajevima, postupci se nastavljaju i nakon smrti podnositelja zahtjeva. Tada pravo prestaje biti socijalna mjera i postaje birokratski apsurd.
Paradoks inkluzivnog dodatka je u tome što je zamišljen kao instrument uključivanja, a u praksi često proizvodi isključenost – barem privremenu, ali za mnoge presudnu.
Ako se želi razumjeti razlika između Hrvatske i većine europskih sustava, ona se može svesti na jednu rečenicu: u Europi naknade možda nisu savršene, ali dolaze na vrijeme i prate stvarnost. U Hrvatskoj, često kasne i ostaju zamrznute dok stvarnost poskupljuje.
Zato pitanje inkluzivnog dodatka više nije samo pitanje socijalne politike. To je pitanje upravljanja državom.
Koliko točno traje obrada zahtjeva po regijama? Koliko ljudi čeka dulje od zakonskog roka? Koliko ih je umrlo prije nego što su dobili rješenje? Koliki je stvarni gubitak vrijednosti naknade zbog inflacije? Bez tih podataka nema ozbiljne rasprave, a bez rasprave nema ni promjene.
Inkluzivni dodatak mogao je biti jedan od rijetkih zakona oko kojih postoji široki društveni konsenzus. Ideja je bila dobra. Namjera također. No između zakona i života stoji sustav – a on trenutno ne prati ni jedno ni drugo.
Na kraju ostaje jednostavna, ali teška istina: pravo koje se čeka godinu dana prestaje biti pravo. Ono postaje obećanje. A obećanja, za razliku od naknada, ne plaćaju račune.
