Ponekad mi ljudi kažu: „Karlo, ti si uvijek pozitivan.“ Nema veze što često pomislim da kad izađem van će me pogoditi grom ili na mene pasti svamirski brod. Do sad nije ni jedno ni drugo. Ponekad pomislim da me pogodi bio bih na svim vijestima. Ju hu pogodio ga grom ili svemirski brod bez ogrebotine. Nema veze što bi imao par milijuna volti struje u sebi. Spržim te ako ne dođeš u moj podkast. Marketinška služba kao ni Odjel za odnose s javnosti mi nebi trebali. Usput nemam ih.
Uvijek se nasmijem na rečenicu jer zvuči kao da sam pozitivnost završio na nekom fakultetu ili da svako jutro imam poseban trening za optimizam. Istina je puno jednostavnija. Volim skoro sve ljude, volim njihove priče i vjerujem da svatko ima nešto vrijedno za podijeliti. Kad tako gledaš na svijet, pozitivnost dođe nekako prirodno.Volim gledati i borilačke videe i ponekad zamisliti kao da sam UFC ili MMA prvak.
Tijekom ove godine imao sam priliku razgovarati s brojnim zanimljivim gostima. Neki su poznati široj javnosti, neki su poznati samo svojoj ulici, ali zajedničko im je jedno – svaki od njih imao je priču koja zaslužuje biti ispričana.Upravo gosti kojima sam zahvalan su moj prozor u svijet. Hvala im.
Ono što me uvijek iznova fascinira jest koliko često podcjenjujemo jedni druge. Ljudi vide nečiji uspjeh, medalju, koncert, tvrtku ili rezultat, a ne vide godine rada, odricanja i sumnji koje su tome prethodile. Upravo zato volim razgovore. Naravno ja nisam neka zvijezda i ponekad mi ide na onu stvar gostovati ćemo rado i neki nestanu. Kad čovjeku daš dovoljno prostora, shvatiš da iza svakog uspjeha stoji puno više od onoga što se vidi na prvu. Hrabri mi se odazovu i oni su za mene istinske zvijezde.
Priznajem, bilo je i trenutaka koji nisu bili idealni. Tehnika ponekad odluči živjeti vlastiti život. Mikrofon se naljuti ili ga zaboravimo staviti, Kineska kamera se zamisli, internet ode na godišnji odmor baš kad ga najviše trebaš. Kako bi rekli hebi ga i to je život. No i to je dio priče. Priče koju radi mala ekipa sbpozitivno Da je sve savršeno, bilo bi dosadno.
Najveća vrijednost svega što radim nisu brojke ni statistike. Najveća vrijednost su ljudi. U što lažem pogledam i broj pregleda.Poruke koje dobijem nakon objavljene epizode. Susreti na ulici. Komentari gledatelja koji kažu da su u nečijoj priči pronašli motivaciju za vlastiti korak naprijed. To su trenuci zbog kojih vrijedi ulagati vrijeme, energiju i srce. Naravno nastavljamo dalje.
Živimo u vremenu kada negativne vijesti putuju brže od dobrih. Zato vjerujem da je važno stvarati prostor za priče koje spajaju, ohrabruju i podsjećaju nas da oko sebe imamo mnogo kvalitetnih ljudi. Takve priče možda nisu uvijek najglasnije, ali često ostavljaju najdublji trag.
Zato ću nastaviti raditi ono što radim i dalje – razgovarati, slušati, učiti i tražiti ono najbolje u ljudima. Ne zato što mislim da je svijet savršen, nego zato što vjerujem da je bolji kada jedni drugima damo priliku da pokažemo svoje najbolje lice.Nekome se sviđa kako vodim podkast. Radim po svome, a ni mikrofon mi ne treba. Glasan sam.
Hvala svima koji prate, podržavaju i vjeruju u ovu priču. Pred nama su nove epizode, novi gosti i nove inspirativne priče.
A do tada – ostanite pozitivni. Ne zbog mene. Zbog sebe.
Čao bao
Vaš Karlo.
