Asotić: Muškarac ubije ženu

Ako odmah ne ubije i sebe, onda drugi muškarci – policajci – idu za njim u lov. Isti ti policajci koji ne reaguju na prijave muškog nasilja, ili se otvoreno podsmijavaju žrtvama, ili stanu na stranu nasilnika kada izađu na teren, ili su i sami nasilnici – oni krenu, sa svojim oružjem, da uhapse ili ubiju drugog muškarca. Ljudi im pišu bravo policija. Ljudi kažu bravo naši heroji; žena i u svojoj smrti igra sporednu ulogu.

Jedna uspomena, od prije nekoliko godina: crni automobil ispred američke ambasade u Sarajevu, on je visok i mršav ali ima pored sebe pit bulla, vrišti joj u lice: ulazi u auto! Čuje ga cijeli Marijin Dvor. Pored nje je još jedna djevojka koja sve posmatra, skamenjena. Ona ulazi u auto. Auto se udaljava uz škripu točkova. Druga djevojka prelazi ulicu i već je kod Historijskog muzeja kad dotrčavam do ambasade. Ispred, na tri metra od mjesta gdje se sve odigralo, stoji stražar. Pitam ga što nije reagovao: šta ću ja, muž i žena se svađaju, eto joj sestra pa nek’ reaguje, pokazuje glavom na djevojku koja se sada kreće prema Filozofskom fakultetu. Njoj s ramena visi majušni ruksak. Njemu s ramena visi puška. Deveti je mart, dan poslije Osmog marta. Sretan nam Dan žena, je li tako, kažem mu.

I čestitat će Dan žena. Ali samo damama – nipošto radnicama, seljankama, vješticama, raspuštenicama. Samo damama, za koje kažu i da su njihova ljepša polovina. Žene su tu da budu lijepe, i da budu samo polovina. One su stavka u naslovu: POGLEDAJTE LUKSUZNI ŽIVOT POZNATOG FUDBALERA: AUTO, SAT, SUPRUGA – predmet pored predmeta.

Onda će se čudom čuditi, kad muškarac ubije ženu. Minut kasnije će u tražilicu ukucati Pornhub, na Pornhubu kliknuti na najgledaniji video: sramežljiva tinejdžerka razvaljena od kurca kao igračka. I čudom će se čuditi. Otkud to, kako to, pitaće dobronamjerni muškarac dobronamjernog muškarca, prije nego što mu pokaže sliku sa Instagrama: vidi ove, izbacila sise, kroz nju nije proš’o samo k’o nije pit’o. Čudom će se čuditi, dobronamjerni muškarci, navečer dok gledaju prilog o porastu femicida. Doviknuće prema kuhinji: ženo, dajder jednu pivu, coknuti u nevjerici. Jes’ vidio manijaka.

banner

Jes’ vidio manijaka – onog što zviždi i dobacuje ženama na ulici, što još pamti svaki detalj Severininog “kućnog uratka” samo ne pamti ime muškarca koji ga je objavio kao uvredu i ucjenu, što za vrijeme svjetskog fudbalskog prvenstva šaljivo kaže: nemoj da bi prošla ispred televizora. Ha ha. Šega, šala, pošalica. Samo što ove jebene feministkinje nemaju smisao za humor. Njima je sve život i smrt. Uglavnom smrt, jer ih muškarci ubijaju, k’o od šale. Dobronamjerni muškarac potom piše na Twitteru: ovaj što je ubio ženu i dijete ne može bit‘ muškarac, on je pička obična. Pička obična. Sve vrijedno prijezira mora biti žensko. I ići će kroz život, dobronamjerni muškarci, uvjereni u svoju nedužnost, a svakog trenutka će svojim riječima i postupcima potpaljivati vatru koja guta ženske živote. I žene će dodavati granje i iverje. I one će pisati: rospija, šta uradi od čovjeka. Jer tako su naučene. Jer se duboko u njima strah koji su osjetile čim su postale svjesne svog ženskog tijela zgusnuo u uvjerenje da će preživjeti samo ako pristanu na vlastito uniženje. Muškarci imaju svoje burazere. Žena je ženi vuk.

Šta vi hoćete, imate sva prava dok mi ginemo u ratovima. Muškarci ginu u ratovima koje vode drugi muškarci. Kada žene pozivaju na mir kažu im skloni se, ženska glavo. Kada poginu, žene su krive. Žene su krive i za mušku smrt i za svoju smrt. Krive su uvijek i za sve. Ubijeni su ljudi, neću razdvajati žrtve po spolovima. Svi životi su jednako vrijedni, kaže neko u komentaru. Pokušavam se sjetiti kada je zadnji put jedna žena uzela pištolj i iz čista mira, čiste obijesti, počela pucati. Ne mogu se sjetiti. Ali zato svake sedmice vidim ime nove ubijene. I svaki put očekujem da će svijet stati, očekujem potres, a ne desi se ništa. Niko ni ne trepne. Niko, zvanično, ni ne broji. Da bilo koja druga grupa u društvu gine učestalošću kojom ginu žene, sazivale bi se vanredne sjednice, mijenjali bi se zakoni, pozivalo bi se na drastične mjere. Ipak nisu svi životi jednako vrijedni. Životi žena, na primjer, ništa ne vrijede – običnih tristotinjak lajkova kad snimiš kako ih ubijaš.

Mizandrija, reći će prosvijetljeni feminista. Nije to poenta. Da se mrze muškarci. Zašto mrzite muškarce, pitaju, a niko ne pita šta su to muškarci uradili da ne budu omraženi, čime su zaslužili da ne budu prezreni. Ubijaju te, siluju, premlaćuju, omalovažavaju, ponižavaju, ali nemoj ih mrziti. I ne mrzim ih: nemam za to energije. Samo želim da mi se maknu s puta. S mog puta, puta moje majke, tetke, rodice, puteva mojih drugarica, svih žena koje žele samo biti i živjeti. Jedan čovjek i jedna žena, na peronu sreće. Jer žena nije čovjek. Žena je žena, korisnija možda od sata, ali ne toliko vrijedna kao auto. Muškarci svom autu nikad ne bi naudili.

Autor: Selma Asotić( nomad.ba)

Možda će vas zanimati

Ostavi komentar

O nama

Mi smo mala ali sposobna ekipa mladih ljudi (spremnih za dobar humor, nespremnih za crnilo svakodnevnih vijesti),  spremni promijeniti vaše mišljenje o vijestima i kako bi one trebale izgledati, nismo politički opredijeljeni a ni uhljebljeni stoga dva puta i zaključite da smo ipak svoji.

Postojimo svega nekoliko mjeseci no to ne znači da nećemo još dugo, mi ćemo se truditi da vas intrigiramo, a Vi nas samo pratite i gledajte kako možebitno rastemo.

@2024 – Dizajn i marketing  by TEHNO ADAM

-
00:00
00:00
Update Required Flash plugin
-
00:00
00:00