Ponekad se pitamo postoji li u našem gradu ikakvo vizionarstvo ili samo improvizacija upakirana u službene odluke. U vremenu globalne nesigurnosti, gdje se svijet pita hoće li sutra uopće funkcionirati, mi se bavimo vlastitim mikrokozmosom rupama, parkiralištima i kruženjem oko bolnice i ostalih kružnih tokova,
Naš grad neupitno postaje ljepši. Gradi se, krpa se, uređuje se. No paralelno s tim raste i nezadovoljstvo. Rupe se ne samo zatvaraju nego i otvaraju nove, a građani sve više vode vlastite evidencije.jer im se čini da je to jedini način da ih netko čuje.
Najveći poslodavac u gradu, bolnica, postaje i simbol tog paradoksa. Mjesto gdje bi sustav trebao biti najuređeniji, često pokazuje suprotno: nedostatak parkirališta za one kojima su najpotrebnija, a višak za one koji se najlakše snađu. Kruženje oko bolnice postalo je gotovo ritual, neka vrsta nepisane socijalne mjere.
Rješenje dolazi u obliku višekatnog parkirališta. Uostalom nakon višekatnog stadiona, vrijeme je za višekatno parkiralište Projekt, kako se najavljuje, zadovoljava sve standarde – pa čak uključuje i dizala za osobe s invaliditetom. Ambiciozno, gotovo simbolično: ako možemo sanjati velike infrastrukturne projekte, zašto ne i parkirališta koja nadilaze svakodnevne probleme?
Ipak, između projekta i stvarnosti uvijek stoji još jedan korak onaj birokratski, završni, često najteži. Uporabna dozvola. Papir koji odlučuje hoće li nešto što izgleda savršeno na planu zaista funkcionirati u praksi.
Na kraju, ostaje pitanje: gradimo li rješenja ili samo nove verzije istih problema – samo na više katova i naslikakavanja naših kvazimudana i drndaroša?
