Dok su zvukovi roštilja i mirisi čevapa ispunjavali zrak, a obližnja livada bila prekrivena dekama, stolicama na rasklapanje i ljudima u trenirkama, proslavili smo i ove godine naš najradniji neradni dan – 1. svibnja, Dan rada! Cijeli dan pekli smo čevape. I to ne bilo kakve – bili su to oni socijalistički, puni kolektivnog duha i mrvicu previše luka. Ali da ne ispadne da smo mesojedi bez stila, tu je bio i pomfri – zlatan, hrskav, masan taman koliko treba da se poslije moraš istegnut na dekici barem sat vremena. A da sve ne bude samo na roštilju, netko je – kao i uvijek – donio lonac graha. Onaj stari, metalni, s tragovima prošlogodišnje proslave, u kojem se kuhao grah s kobasicama, krumpirom i pričama iz radničkih menzi. Uz to se pilo sve – od domaće rakije do sokova koji su bili više kemija nego piće. Livada, ta zelena svetinja nerada, bila je savršeno mjesto za druženje, kartanje bele, dremku na suncu i filozofske rasprave o tome je li bolji Kajmak, Ajvar, kečap s pomfrijem ili žlica graha ravno iz lonca. U jednom trenutku sjetili smo se i zašto se ovaj dan uopće slavi. Dan rada nije samo prilika da se roštilj izbaci iz podruma, nego podsjetnik na sve one radnike – rudare, učitelje, programere, medicinske sestre, čistačice i one koji preživljavaju Excel tablice – koji su se stoljećima borili za prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo. Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna – iako neki od nas to zamijene s: osam sati rada, osam sati stresa i osam sati Instagrama. Zato podignite čašu, zagrabite još malo graha, zgrabite koji pomfri, okrenite još jedan čevap i pozovite susjeda da vam ne pojede zadnji komad kruha. Jer Dan rada je tu da se rad slavi – ali i da se radniku kaže hvala. I da se, barem na jedan dan u godini, šefovi ne pitaju zašto roštiljamo usred tjedna. Živjeli i vidimo se dogodine – s još više čevapa, duplom porcijom pomfrita, većim loncem graha, manje posla i istom količinom entuzijazma za izležavanje na travi!
FOTO: JELEČ STUDIO
