Ponekad nas život baci u tamu za koju nismo ni znali da postoji. U tim trenucima očaja, kada je svaki dah borba, pojavljuju se ljudi čija snaga, znanje i ljudskost postaju svjetionik u našoj oluji. Takvi ljudi, poput dr. Marka Kutleše i profesorice Tamare Živković, ne samo da nas spašavaju, već nas podsjećaju na ono najvažnije – da ljudskost ne poznaje granice profesije, statusa ili okolnosti.
Još uvijek osjećam hladnoću bolničke sobe, zvukove monitora koji su bilježili svaki otkucaj mog srca i svoje nemoćne poglede kroz prozor, prema najmilijima koje nisam mogao dotaknuti ni utješiti. Glas mi je oduzela traheotomija, a tijelo bilo zarobljeno žicama koje su me držale na životu. Bila je to bitka u kojoj nisam bio sam. Iza mene su stajali ljudi poput dr. Kutleše, čija su empatija i smirenost činili nemoguće mogućim.
Jednog trenutka sjećam se kako sam, zbunjen i izgubljen, bacio mobitel prema njemu. Njegov pogled – pun razumijevanja, a bez trunke osude – bio je onaj rijetki pogled koji ne gledaju samo pacijenta, već čovjeka koji sastavlja moj mobitel. Na to me podsjeća misao grčkog filozofa Epikteta: “Mi smo svi građani svijeta, a ljudskost je ono što nas povezuje.”
Dr. Kutleša nije medicinske sestre zvao imenom, već s poštovanjem – “kolegice” i obrnuto. Bio je čovjek koji je rušio granice hijerarhije, pokazujući da su svi u timu jednako važni, bez obzira na titulu. Često je znao zavrnuti rukave i pridružiti se sestrama u njezi pacijenata. Njegova predanost nadilazila je okvire struke.
Sjećam se jedne noći kad sam, tvrdoglavo, odlučio isprobati što se događa ako skinem uređaje sa sebe. Zvuk “biiiip” ispunio je prostor, a trka Kutleše i ekipe prema meni bila je trenutak panike – barem za njih. Za mene? Pa, čak i tada sam se uspio našaliti na svoj račun. Takve su uspomene, koliko god bile bizarne, postale dio mene.
Profesorica Tamara Živković, s druge strane, ostaje simbol suptilne snage i nevjerojatnog znanja. Iako su njihova imena možda nepoznata široj javnosti, njihova djela ostaju duboko urezana u živote onih koji su imali sreću proći kroz njihove ruke.
S godinama sam naučio da prava zahvalnost ne prestaje nakon što prođemo kroz oluju. Ona traje zauvijek. Kada sam saznao da dr. Kutleša piše knjige – “Mala nastamba tuge” i “Posljednji stvaratelji sjećanja” – nisam mogao odoljeti. Tko ne bi želio čitati riječi čovjeka koji spašava živote, a sada kroz riječi stvara svjetove?
Dok danas gledam unatrag, osjećam beskrajnu zahvalnost prema njima, ali i prema svim prijateljima, roditeljima Hani i Tei . “Ljudskost nije u tome što činimo, već kako to činimo,” jednom je rekao Konfucije. Oni su mi pokazali što to znači – u činu, u pogledu, u svakoj izgovorenoj riječi.
Ovo nije samo priča o preživljavanju, već o ljudima koji u svakodnevnim borbama ne zaboravljaju biti ljudi. To su ljudi koji nas uče da svi, bez obzira na naše uloge u životu, imamo moć mijenjati svijet jedni drugima – jednom gestom, jednom rečenicom, jednim činom dobrote.
/ Vanja Krnić/
