– Dobar dan, doktore! Joj, moram vam nešto reći!
Tako obično započinju brojni pozivi hitnoj pomoći u Slavonskom Brodu. Ne zbog moždanog, srčanog udara ili naglog pada tlaka, nego – zbog priče. Jer kad zove gospođa Stanka iz Mikrorajona, ne nosi se stetoskop, nego strpljenje.
Stanka je poznato lice u kvartu. Živi u zgradi broj tri, ona što gleda prema Bosi, odmah do one gdje lift već dvije godine stoji na drugom katu jer majstor samo što nije došao. Ako pitate susjede, svi će vam isto reći: „Stanka zna sve. I što je bilo, i što će biti. Pa i ono što još nije, ali bi moglo biti.“
Toga dana, gospođa Stanka pozvala je hitnu pomoć. Dežurni liječnik, naviknut na svakakve intervencije, pokupio je torbu, tlakomjer i sve potrebno, i požurio na teren. A kad tamo…
– Znate, unuka mi rekla da ste vi onaj što piše one smiješne priče. Čitala mi je neke – stvarno su bile dobre! Al’ ja imam bolje. Znate, moji susjedi… to je za knjigu!
Doktor nije stigao ni postaviti pitanje, a Stanka je već otvorila verbalnu ambulantu. Nije joj trebao povod, ni uvod – priče su se samo nizale.
– Ona moja susjeda Mirjana, što živi iznad bivšeg Podruma jeftinoće, jednom je zvala hitnu samo da ne pravi kolače. Onaj njezin neprestano traži: napravi savijaču, napravi kremšnite… A njoj se nije dalo. Leže ona na kauč, stisne prsa i – zove vas. Tri puta! Jednom na 194, drugi put preko WhatsApp grupe zgrade, treći put kroz prozor.
Doktor piše, više iz refleksa nego iz potrebe. Nije siguran je li u pitanju medicinska dokumentacija ili zapis za buduće memoare.
– A susjed Marko, znate onaj što stalno parkira preko dvije trake? E on vam je otišao kod Zokija na gemišt, zaboravio na vrijeme, napio se i – zove hitnu! Kaže: ‘Loše mi je’. I vi ga, doktore, vozite sve do Osijeka, a on se zapravo skriva od žene! Kad bi to moj napravio, ne bi mu trebala hitna, nego mrtvozornik!
– Da, da… gospođo… a zašto ste vi zvali hitnu pomoć?
Tišina. Pogled negdje prema kružnom toku kod stadiona. Zamišljena. I onda – prosvjetljenje.
– Ajoooooj, doktore… mi se sad tako lijepo napričali da sam ja zaboravila zašto sam vas zvala!
Eto ti posla. Ni to ne piše u Pravilniku o hitnoj medicinskoj službi Brodsko-posavske županije. Ali piše negdje, u nekom nepisanom kodeksu – da je ponekad razgovor najbolji lijek. A Stanka to zna bolje od većine.
Jer u Brodu, kad netko zove hitnu, nikad ne znaš spašavaš li život – ili slušaš priču. I možda je to stvarno ono što nam najviše treba: netko da nas sasluša, pa makar uz tlakomjer i vozilo s rotirkama.
