Po meni, točnije u mozgu su prošla dva udarna moždana udara, srce koje je odlučilo dati otkaz pa su mu ugradili mehanički zalisak, pukla mi je plućna maramica, bušili su mi želudac…. I onda me netko pita gdje sam bio ’91. Bio sam u podrumu, ali 2009. i 2010. preživio sam rat koji je bio osobniji, uporniji i bez primirja. Iz njega sam izašao kao kiborg, samo bez garancije i bez uputa za korištenje.
Hodam kao pijan, a ne pijem. Pričam kao napušen, a ne pušim. Zapravo, popušio sam svoje odavno. Za doručak uzmem tablete, cijeli meni degustacija tableta. Brojim ih kao loto brojeve: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, a loto ne igram Ona za krv je zadnja, ali nju ostavim za naknadni desert. Nakon što popijem tablete za tlak, masnoće u krvi , želudac, srce, ispadanje kose?
U subotu ujutro brojim opet i nema broja pet. Odmah mi se vrati flashback kad je kardiolog brojao otkucaje i isto tako nije bilo petice. Pitao sam ga trebam li biti mrtav, a on mrtav-hladan kaže da je nalaz super, ali da ću nositi holter. Naravno da sam ga nosio, poslušno kao pas, i nisam dobio ni jednu dodatnu tabletu. Srce je, kaže, u redu, samo desetak tisuća puta dnevno preskoči. Kao da skače gumu. Ne smeta meni, neka skače, ali meni fali tableta. I to bijela.
Kad nestane jedna, odmah kreće panika. Sve su tu, ali nema jedne zelene. Provjerim kako se zove Articel i pitam Google za što služi. Kaže: za povišeni tlak. Pa da, naravno, i to imam. Normabel mi služi da se smirim kad vidim sve te tablete, ali kako u subotu nabaviti baš onu koja ti nedostaje. U roku deset minuta čujem lupanje u ušima. Tlak. Gotov sam. Nemam oporuku, nemam tabletu, nemam ni onu plavu koja diže tlak i tko zna što još.
S vremenom postao sam emotivno vezan uz svoje tablete, ako jedna nedostaje. Znam , gotov sam. Spomenutu tabletu našao sam ispod kreveta što znači i puzao sam da ju nađem. Koja je to tek vježba .
.
