Ovu kolumnu ću započeti s čestitkom do neba našim rukometašima na bronci. Hrvatska je zemlja u kojoj se heroji dijele na dvije kategorije, i to ne prema broju medalja, ne prema uloženom trudu, ne prema tome tko je stvarno pomicao granice ljudske izdržljivosti, nego prema tome tko puni trgove i tko dobro izgleda na političkoj pozornici. Jedni dobivaju bine, pjevače, vatromete i lijeve ili desne političare koji se guraju u kadar kao da su oni osvojili medalju. Drugi dobivaju tišinu, eventualno jedan mikrofon u zračnoj luci i kratku objavu na društvenim mrežama i ponekom zalutalom mediju. A kad se pogleda tko je Hrvatskoj donio stvarnu olimpijsku slavu, postaje jasno da je ta tišina zapravo nacionalni sram. Sram svih nas zajedno.
Jer paraolimpijci nisu osvojili samo medalje. Oni su osvojili ono što se u ovoj zemlji najteže osvaja: poštovanje koje nikako da stigne. A medalja ima i to velikih trideset. Milka Milinković, žena koja je otvorila povijest hrvatskog parasporta s osam medalja. Mihovil Španja, četiri medalje u plivanju, čovjek koji je u vodi radio ono što mnogi zdravi ne mogu ni na suhom. Anđela Mužinić Vincetić, tri medalje, uključujući zlato iz Pariza 2024. Mikela Ristoski, tri medalje u atletici, skokovi koji su rušili granice. Dino Sinovčić, dvije medalje u plivanju. Darko Kralj, zlatni bacač kugle iz Pekinga. Deni Černi, srebro iz Pariza. Luka Baković, bronca iz Pariza. Velimir Šandor, srebro u disku. Ivan Katanušić, srebro u disku. Zoran Talić, srebro u skoku u dalj. Branimir Budetić, dvije bronce u koplju. Marija Iveković, bronca. Sandra Paović, zlato u stolnom tenisu, priča koja bi u normalnoj zemlji bila film. Helena Dretar Karić, bronca. Vinko Vrbanac, bronca. Draženko Mitrović, srebro. Antonia Balek, dva zlata i bronca. Zlatko Keser, bronca. Mladen Tomić, bronca. Marija Ujević, bronca. Damir Martin, srebro u para veslanju. Josip Slivar, bronca. Ivan Mikulić, srebro u taekwondou. I još mnogi koji su ostavili trag, ali ne i reflektore.
Iza svake od tih medalja stoje godine rehabilitacije, fizikalne terapije, ortopedskih pomagala, proteza, kolica, prilagodbi, medicinskih pregleda, psiholoških borbi i logističkih komplikacija koje prosječan sportaš nikada neće iskusiti. Paraolimpijac mora trenirati kao profesionalac, liječiti se kao kronični pacijent, boriti se kao aktivist i organizirati se kao vlastiti menadžer. I onda, kad sve to prođe, kad osvoji medalju, kad se vrati kući s dokazom da je nadmašio i sebe i sustav, dočeka ga — ništa. Tišina. Prazan terminal. Ponekad bude i par najmilijih članova obitelji, prijatelja,članova udruga i slučajnih prolaznikaPrazan trg bez gitare i politilizacije . Prazna obećanja.
U isto vrijeme, rukometaši se vraćaju kući i dočekuju ih pjevači, političari, kamere, pozornice. Sve pršti od ponosa, domoljublja i PR-a. I neka, zaslužili su oni svoje slavlje. Ali razlika između jednog i drugog dočeka govori više o nama nego o njima. Govori da smo društvo koje slavi glasnije, ne bolje. Društvo koje nagrađuje vidljivost, ne vrijednost. Društvo koje se kune u heroje, ali samo one koji dobro izgledaju na pozornici. Društvo u kojem toliko proklamirana inkluzija od političkih kvazimudana i drndaroša postaje in ekskluzija.
Paraolimpijci su jedini hrvatski sportaši koji su medalje osvojili dvaput: prvi put na borilištu, drugi put protiv vlastite države. I zato, kad se sljedeći put na trgu podigne pozornica, možda bi bilo dobro zapitati se tko je sve zaslužio stajati na njoj. I zašto neki od najvećih hrvatskih sportskih heroja nikada nisu dobili ni priliku stati pred svoj narod.
