Hrvatska, zemlja mora, sunca i – visokih marži. Kad bi marže imale svoj nacionalni sport, Hrvatska bi bila prvak svijeta, barem u regiji. Usporedimo li osnovnu potrošačku košaricu i prosječne plaće sa susjedima, dobivamo zanimljivu, ali ne i previše veselu priču, začinjenu humorom koji je ovdje više alat za preživljavanje nego zabavu.
Zamislimo osnovnu košaricu – kruh, mlijeko, ulje, meso, voće, povrće, nešto deterdženta i možda koja čokolada da razveseli djecu. U Hrvatskoj ćete za to izdvojiti oko 120 eura tjedno, dok je u Bosni i Hercegovini ista ta košarica 30-40% jeftinija. U Srbiji ćete je platiti oko 90 eura, a u Mađarskoj, zemlji gdje je paprika sveta, košarica košta otprilike kao u Srbiji, s ponekim povoljnijim artiklom poput ulja i brašna. U Sloveniji je skuplja nego kod nas, ali Slovenci ipak imaju viši standard, pa im to ide pod “zabavni trošak”.
Sad dolazimo do plaća. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj je oko 1.100 eura, što zvuči pristojno dok ne krenete računati troškove. U Srbiji je prosjek oko 750 eura, u Bosni oko 600, dok Mađari uživaju u prosječnoj plaći od 1.000 eura. Slovenci su opet ispred sa svojih 1.300 eura, dok Austrijanci sa 2.500 eura neto mogu jesti Big Mac svaki dan – ili bar kupovati ulje bez razmišljanja o akcijama.
I sad dolazimo do pitanja: zašto je osnovna košarica u Hrvatskoj tako skupa? Jedan od razloga su visoke marže trgovaca. Na primjer, cijena kilograma šećera u Hrvatskoj zna biti dvostruko veća nego u Mađarskoj – i to ne zbog troškova proizvodnje, nego zato što se može. Ista stvar vrijedi za voće i povrće, gdje lubenica proizvedena u dolini Neretve u Hrvatskoj košta više nego u Beču. Očito prolazi nekakav čarobni tunel marži na putu do domaćih trgovina.
Situacija postaje još zanimljivija kad pogledamo meso. Bosanci jedu ćevape za cijenu po kojoj Hrvati mogu kupiti dva odreska, dok Slovenci meso tretiraju kao investiciju u zdravlje. Kod nas, ako želite roštilj, bolje je dići kredit.
A da stvar bude apsurdnija, cijena goriva često je skuplja u Hrvatskoj nego kod susjeda, unatoč tome što velik dio tog istog goriva dolazi preko hrvatskih luka. Kao da imamo “gorivo s okusom mora”.
Humor nas možda drži na površini, ali istina je jednostavna: marže u Hrvatskoj nisu pitanje ekonomije, nego filozofije. Filozofije u kojoj se sve što može poskupjeti – poskupljuje. Šalu na stranu, možda je vrijeme da prestanemo zbrajati akcijske kataloge i počnemo tražiti sustavna rješenja. Ili, u najmanju ruku, počnemo razmišljati o selidbi u Bosnu za jeftinije ćevape.
/Vanja Krnić/
