Kao osoba s 100% invaliditetom imam tu ludu zadovoljštinu da ljetujem na pola brda. Drugi red do mora je čisti kapitalizam , a nisam nikako bogataš. Ponekad kad vidim kako hodam uplašim se sam sebe. Pomislim o zar sam to ja? O, da jesam doslovno 50 ak m od mora. Zdravom čovjeku je to trkom gore dolje, a meni. Prvo se u glavi pojave optimistčne slike lomova raznih vanjskih ekstremiteta, ipak po narativu moga hoda morao bi pasti. Ne ali ne atrofirani homosapiens u meni je odlučio idem na plažu podaprati se pa kud puklo da puklo. Ne padam ja tako lako , iako izgledam koda idem s ULTRE nakon bogate i obilne degustacije, ali ja se borim za svaki korak i uspjevam. Pokret je normala, ali meni je svaki pokret unutarnja i vanjska bitka.
Ma mogu ja prehodati ovu pomalo nakrivljenu cestu bez padova i težih lomova. Dajte mi loptu od kamena, pa ću je gurati gore dolje. Stavite papirnato plišanu rodu gore pa ću dobiti napad panike od ljepote i otrčati nepovratno u more. Ma ovo je skoro ravno kao Slavonija, Može li gore?
Ma što je ovo? Pet, šest, osam, deset stepenica? Nisu mogli bolje! E,na Slavoniji 1 jesu i bez problema svakodnevno sam išao po četiri kata puta sedamnaest stepenica. Toliko mi se svidjelo da sam pobjegao u zgradu s dizalom. Idem dolje i ne padam, nisam nikad, ali hodam kao da sam se ukakao i upiškio u isto vrijeme. Niti pijem, niti pušim, samo sam ima dva kordinirana moždana i napada na vlastito bistvo, ali živ sam i idem se okupati u našem moru.Plaža je pješčana kao nagrada za trud do nje.
O taj divni pjesak. Uspio sam. ovo izgleda kao pjesak koji se pretvorio u kamen, ali idem ovakav neprilagođen u neprilagođeno more i plažu punu turista. Patika u moru, a ja na kopnu. Kćer moj heroj je skočila odmah i izvadila ju s 29 cm dubine. Tata obuci papuče za u more , ne možeš u patikama. Zašto, pa patike plutaju, ali tko sam ja sa pitam, pa da se i usudim plutati. Ušao sam u pličak s papučama po naređenju i tražim suludo kakav sam osobno rukohvat. Nema ga na šljunčanoj plaži SRAMOTA. Hrabar sam ja i idem dalje do kuka, ne znam zašto, ali obično kad uđeš do kuka čekaš da se temperatura tijela privikne, ali more je toplo u onu stvar, pa ni ne treba čekati. Dok je bilo hladno mogao si se bar popiškit da nitko ne vidi.Što sad? Vidit će me!
Pokazao sam svima, ali baš svima na plaži tijelo isklesano od jednog odlaska u teretanu nedavne 2008 e. Česi su pobjegli netragom, ali svu su paštetu bez kruha na plaži valjda ostavili su baš meni . Hvala im. Ovaj video dolje sam ja i nisam jadan, ali preživio sam NJIH, osam umalo fatalnih grešaka u liječenju mene. Hodam tako i upravo to sam ja. Zdravlje je sve, ali i priroda. Prirodan hlad koji bi svi sjekli borove, šume, nesvjesni da nam otimaju naš zrak. Meni su život i lako je pasti, ali dignuti se svaki put iznova je puno teže. U pličaku sam pomislio gotovo je, evo utapam se, pa sam se nadljustkim silama odgegao do morskih dubina. Upravo zato sam odabrao da mi je dosta padanja, ali metre godanja povećavam, ali stepenice su kao ovozemaljska verzija Led Zeppelin – Stairway To Heaven.
