Marinu Loragušić poznajem još od davne 2007., iz vremena kada je brodski HSP bio sve samo ne što je kasnije postao. Dok su se drugi bavili frakcijama, raskolima i vječnim pitanjem “tko je kome što rekao i zabio iza leđa”, Marina je bila — Marina. Tiha, pomalo povučena, ali uvijek pozitivna. Nikad nije dijelila ljude na lijeve i desne, na “ustaše i partizane”, kako se to kod nas često voli pojednostaviti. Ona je, zapravo, uvijek dijelila ljude samo na dvije kategorije: one s kojima se može razgovarati i one koji još nisu naučili razgovarati. Karlo je naravno s Marinom napravio svoj Podkast.
Godinama je ostajala postrani od zakulisnih igara, iako je bila u stranci u kojoj su zakulisne igre ponekad bile važnije od programa. Dok su drugi jurili za funkcijama, Marina je jurila za konstruktivnim dijalogom, često s onima koji su bili pred nje s ” figom ” u džepu. I to je radila onako kako radi sve: korak po korak, bez pompe, bez galame, bez potrebe da se svidi ikome osim vlastitoj savjesti.
I tako je, korak po korak, došla do mjesta predsjednice Hrvatske stranke prava najstarije hrvatske političke stranke. Ne zato što je gurala laktovima, nego zato što je ostala na zemlji. U društvu u kojem politička desnica često izgleda kao klub u kojem dominiraju muškarci, Marina je ostala svoja: smirena, racionalna, i prije svega — čovjek. U punom smislu te riječi.
Kad sam je pitao bi li gostovala kod Karla u podcastu, odgovorila je bez razmišljanja: “Može.” Bez uvjeta, bez pitanja što će se pitati, bez straha od neugodnih tema. To je ona — otvorena, spremna na razgovor, ali nikad isključiva. Rekao bih da je dio neke progresivne, mekše desnice, one koja ne gradi zidove nego mostove. Voli Hrvatsku, ali ne na način da je diže na pijedestal, nego na način da je želi popraviti tamo gdje škripi.
U županijskoj skupštini djeluje kao oporba, ali nije šutljiva. Zalaže se za obične građane, za kulturu, pa čak i za životinje. Njezin pas Dekster, kojeg obožava, najbolji je dokaz da čovjekoljublje često ide ruku pod ruku sa — psećoljubljem. Nisam je pitao zašto je “Dexter” s X, ali nekako vjerujem da bi odgovor bio jednostavan i duhovit, kao i ona.
Ante Starčević jednom je rekao: “Čovjek je najveća vrednota.”
Kad gledam Marinu, čini mi se da je tu rečenicu shvatila ozbiljnije nego mnogi koji je citiraju.
I dok mnogi u politici mijenjaju boje brže nego semafor u špici, Marina je ostala vjerna sebi. Možda zato što zna da se karakter ne gradi na funkcijama, nego na sitnicama — na tome kako razgovaraš s ljudima, kako slušaš, kako reagiraš kad nitko ne gleda. A ona je, što god mislili o politici, prije svega ostala čovjek. A to je, kako bi rekao Starčević, najveća vrednota. Iako smo politički antipodi to nije razlog da se ne cijenimo. Samo da se bolje razumjemo i ona to zna.
Možda je upravo zato i danas, nakon svih godina, lako reći jednu jednostavnu rečenicu: Marina je ostala Marina. A u vremenu u kojem se mnogi trude biti sve drugo osim sebe, to je možda i najveći kompliment koji joj se može dati.
