U Slavonskom Brodu, gradu koji je nekad imao industrijsku dušu i kulturni ritam, rijetko se susreću ljudi koji su istovremeno analitični i senzibilni, pravnici i sanjari, rokeri i pisci. Jedan od njih je Damir Kerdić — rođen 1958., doctor iuris po obrazovanju, glazbenik po strasti i autor koji voli svjetove na rubu stvarnosti. Njegovi zapisi nose miris distopije i ironije, ali i nježnost prema ljudima i mjestima koja su ga oblikovala. Odrastao je na Trgu Pobjede, gdje je, kako kaže, “svaka lampa imala priču, a svaka noć tražila gitaru”.
Damire, sjećaš li se djetinjstva? Ne onako kroz datume, nego kroz mirise, slike, zvukove…
Damir Kerdić (DK): Sjećam se svega što nije bilo važno — a upravo je to ono što ostaje. Trg Pobjede, kraj 60-ih, početak 70-ih… dani kad je Brod još disao punim plućima. Ljudi su pozdravljali jedni druge, vrata su bila otključana, a mi djeca smo znali svako dvorište. Sve je bilo stvarno, a opet kao u snu.
Kada si prvi put osjetio da će glazba biti tvoj način izražavanja?
DK: Mislim da se to dogodilo prije nego što sam znao što glazba jest. Tata mi je kupio klasičnu gitaru — širokog vrata, žice tvrde kao pravda. Nije to bio “romantični instrument”, ali imao je zvuk koji te tjera da tražiš smisao. Učio sam sam, iz greške u grešku, i nikad nisam htio svirati tuđe pjesme. Prva javna izvedba bila je u hotelu Park i izazvala je pomiješane reakcije — šutnju, zgražanje, ali i pažnju.
Jesi li tada već imao bend?
DK: Da, ukupno šest bendova, svi autorski. Najveći uspjeh postigao je bend 19 Djevojaka, koji je prvi brodski bend koji je imao samostalne koncerte u Zagrebu, u klubu Lapidarij i dvorani SKUC-a, oba 1980. Svi ostali brodski bendovi do tada, a i dugo poslije nas, nisu stigli dalje od Sibinja (tu aludiram da su ti svi bendovi svirali po kojekakvim zabavama, vjenčanjima, pa čak i kirvajima i to isključivo tuđe pjesme uvijek po istom redoslijedu, a neki to rade i danas) Posljednji bend se zvao 20. stoljeće i tu moram istaknuti najjaču postavu nekog brodskog benda koja je ikada izašla na pozornicu (Miljenko Bogdanović Miki – el. gitara, Tomislav Brezičević Toco – bubnjevi, Radovan Rajko Svilar – bubnjevi, Krunoslav Martinac Mica – fretless bas ili bas bez pragova i moja malenkost – vokal i koncertni klavir) Nismo bili smo opsjednuti idejom da glazba mora biti smišljeni čin, već isključivo intuitivne kreacije. Probe su bile po stanovima, podrumima, u raspadajućim dvoranama. Publika nas nije uvijek razumjela, ali onaj tko je razumio, ostao je uz nas cijeli život.
Spominjao si koncerte EKV-a i Dade Topića…
DK: EKV sam gledao više puta u Brodu. Svaki put druga energija, druga atmosfera, ali uvijek ista istina. Milan Mladenović mi je bio prijatelj sve do svoje prerane smrti. Dado Topić mi je prijatelj i veliki uzor, ali samo s početka svoje karijere s grupom Time. Najbolji rock pjevač ovih prostora ikad, čovjek koji se nije bojao biti svoj, da bi autorski svakim albumom sve više prelazio na stranu estrade. Jedan moj prijatelj je za njega još davno rekao „on je proćerdao svoj izniman talent“.
Rekao si da te distopija fascinira jer podsjeća na stvarnost.
DK: Distopija je ogledalo u kojem vidiš ono što društvo pokušava sakriti. U stvarnosti postoji puno lažne sigurnosti: zakoni, institucije, politike. Distopija ti dopušta da sve to razotkriješ. Volim preuveličati stvarnost do točke u kojoj postane neugodna — tada ljudi napokon počnu razmišljati.
Kad si počeo pisati ozbiljnije, oblikovat svoj stil..?
DK: Kad sam došao u pozne godine i shvatio da glazba ne može ostati sve što samželio reći. Pisanje je došlo kao drugi instrument. Pravo me naučilo preciznosti, književnost iskrenosti. Volim pisce koji ruše sigurnost — Philip K. Dick (Ubik i Sanjaju li androidi električne ovce, Čovjek u visokom dvorcu), Arkadij i Boris Strugacki (Izlet pored puta), Jerome David Salinger (Lovac u žitu), Jose Saramago (Esej o sljepoći) i Paul Auster (Mr. Vertigo). Kod nas cijenim Krležu kad je sam, a ne kad objašnjava svijet., ali volim pisce i pjesnike kao što su Nenad Brixy, prevoditelj Alan Forda i njegov genijalan roman Mrtvacima ulaz zabranjen, Mak Dizdar, Tin Ujević, Dušan Kovačević.
Imaš li dojam da su ljudi danas izgubili osjet za riječ?
DK: Da. Sve se svodi na kratke poruke, slogane, instant emocije. Pisanje danas zahtijeva prkos — znaš da te većina neće čitati, ali ipak pišeš. Smisao se nalazi u tišini, u onome što ne možeš izreći, a neki ljudi to ipak čuju. I šute. Mene treba čitati više puta, jer ja nikad nisam pisao s idejom vodiljom, već s jednim stihom ili rečenicom, pa kuda me odvedu.
Kako kao pravnik gledaš na odnos sustava i pojedinca?
DK: Sustav se uvijek boji pojedinca koji misli. Pokušava ga ušutkati pravilima, normama, zakonima. Ali čovjek ne može biti ušutkan. Uvijek neka gruda pokrene lavinu.Danas sam samo glazbeni konzument, pravom se ne bavim dvadeset godina, pjesme pišem cijeli život, a od 2018.-e pišem složene distopijske romane.
Kako vidiš Slavonski Brod danas?
DK: Brod mi je i dalje dom, iako ga često ne prepoznajem. Kao da su nestali mirisi iz djetinjstva, kao da su ljudi izgubili boje. Nakon Domovinskog rata promijenila se krvna slika grada, demografija. Ovo više nije Brod na Savi, ni Slavonski Brod. Samo Brod koji pluta prije potonuća. No moj Brod bit će živ dok ga se budem sjećao.
VK: Kad bi morao opisati sebe u jednoj rečenici?
DK: “Čovjek sam koji nikad nije znao šutjeti.“
Fotografija: privatna arhiva
