Pijana atrakcija koja zove na izlet podno Učke.
Po kolosijeku koji se nakrivio zbog urušavanja terena danas lunjaju psi, lovci na skrivene atrakcije, a nedavno je i pulski glazbenik Stjepan Hauser na tračnicama zasvirao na violončelu
Oxy, lokalni
Terra magica, kako se tepa Istri, čuva mjesta na kojima vas neće preplaviti gužve i turisti; lokacije na kojima glavnu ulogu još uvijek igra priroda. Jedan od takvih kutaka pronaći ćete nedaleko od naselja Kožljak, na Labinštini, nedaleko od Plomina, u kraju čija je prošlost neraskidiva od ugljena, rudnika, industrije i teškog života.
Na prošlost podsjeća pruga podno Učke koja vijuga prema ušću Raše, sagrađena nakon Drugog svjetskog rata zbog potrebe rudnika. Danas je pruga Lupoglav Štalije atrakcija zbog svoje pijane dionice, svojeglavih tračnica koje kao da se žele istrgnuti od tla i pobjeći u nepregledno Čepićko polje. Po kolosijeku koji se nakrivio zbog urušavanja terena danas lunjaju psi, lovci na skrivene atrakcije, a nedavno je i pulski glazbenik Stjepan Hauser ondje zasvirao na violončelu. Jedan od najdužih tunela na pruzi je Vranje, koji je poslužio kao odlična kulisa za snimanje Winnetoua. Danas ga mahom istražuju planinari na ruti staze Vele drage ili obližnje pješačke staze Auranije.
Mračna prošlost
Pod lelujave tračnice može se i zavući ili pak sjesti na njih i u tišini, s pogledom na zelenilo zamišljati kako su nekoć ondje tutnjale parne lokomotive i vagoni s raškim ugljenom. O gradnji pruge Lupoglav Štalije odlučilo se 1948. godine, kada su i započeli “dobrovoljni radovi”. Dionica pruge Raša – Kršan bila je puštena u promet već u prosincu iduće godine, a čitava je pruga završena i svečano otvorena krajem 1951. Od postaje Lupoglav pruga vodi usjecima, nasipima i tunelima, spušta se po obroncima Učke, dolinom Boljunščice, rubom Čepićkoga polja i dolinom Raše do Raškoga zaljeva.
