Hrvatska politika, unatoč svojoj ozbiljnoj vanjskoj fasadi, često je nalikovala na tragikomediju. Odlukama koje ponekad graniče s apsurdom, političari su uspjeli nasmijati, razljutiti i ostaviti građane bez riječi. To nije samo pitanje nespretnosti; ponekad je teško odlučiti je li iza odluka stajao politički interes, nesvjesna ironija ili čista improvizacija.
Jedan od omiljenih “komičnih žanrova” u domaćoj politici je upravljanje resursima. Tko bi mogao zaboraviti stratešku prodaju najvažnijih državnih tvrtki, poput one kada je INA prešla pod upravljanje MOL-a, dok su domaći političari uvjeravali javnost kako je to “korak prema boljoj budućnosti”? Kako se kasnije ispostavilo, to je bila budućnost u kojoj su građani imali manje kontrole nad vlastitim prirodnim resursima, a više razloga za šale.
Ni infrastruktura ne ostaje bez svog trenutka slave. Gradnja Pelješkog mosta postala je nacionalni simbol tvrdoglavosti i nesposobnosti, barem dok napokon nije izgrađen. No, dok su se godine prelijevale, most je postao savršen materijal za šale – od karikatura o “mostu u nigdje” do političara koji se “otvoreno čude” zašto ga Dubrovčani uopće trebaju.
Slična priča prati i željeznički sustav. Dok su političari obećavali brze vlakove, stvarnost se rugala: vlakovi su sve sporiji, a obećanja o modernizaciji postala su tema memeova na društvenim mrežama. Tko kaže da putovanje vlakom nije avantura? Samo ne zaboravite ponijeti sendvič – možda čak i šator.
Nezaobilazna je i tema javne potrošnje. U malim sredinama često osvane autobusna stanica čija cijena nadmašuje i one u Parizu, ili spomenik koji izgleda poput školskog projekta na brzinu. No, možda najsvjetliji primjer apsurda je famozni demografski spot u kojem se dijete nalazi u staklenci, simbolizirajući “svijetlu budućnost Hrvatske”. Umjesto poticaja na roditeljstvo, spot je postao simbol birokratske otuđenosti i nesvjesnog humora.
Naravno, nijedna komedija ne bi bila potpuna bez scena iz biračkih mjesta. Glasovi iz dijaspore redovito izazivaju veselje, pogotovo kada ih ima više nego stanovnika u nekom selu. Uz malo mašte, izborni dan postaje najluđa noć u godini, a dijaspora – nepresušni izvor viceva.
U cijelom ovom političkom kaosu krije se neka vrsta neodoljivog šarma. Unatoč frustracijama, građani pronalaze način da se nasmiju, jer kako drugačije preživjeti svakodnevicu u zemlji gdje je ponekad najvažnije pitanje: Je li ovo stvarno ili samo dobro napisana epizoda Monty Pythona?
I tako se hrvatska politička scena nastavlja kotrljati, balansirajući između apsurda i stvarnosti, uvijek spremna ponuditi novu anegdotu. Jedino što preostaje jest zavaliti se i uživati u showu. Ili možda napisati scenarij za idući politički sitcom? S obzirom na trenutni materijal, taj projekt bi sigurno postao hit.
