Postoje trenuci u životu kada čovjek jednostavno mora pogledati istini u oči. Jedan takav dogodio se i u redakciji SBPozitivnog nakon što je portal ponovno počeo usporavati, zastajkivati, nekoliko sekundi razmišljati prije nego što otvori članak i povremeno se ponašati kao da mu je svega dosta.
Naravno, čim se to dogodilo, krenule su teorije. Možda su hakeri. Možda konkurencija. Možda nas je pogodio neki misteriozni DDoS napad iz dalekih krajeva svijeta. Bilo je i onih koji su pomislili da je portal postao toliko čitan da server jednostavno više ne može pratiti navalu posjetitelja. U jednom trenutku čak sam se zapitao nije li i umjetna inteligencija umiješala svoje prste. AI, jesi li ti?
Kako i priliči ozbiljnoj redakciji, pokrenuta je prava mala istraga. Analizirali su se logovi, pregledavali sigurnosni sustavi, provjeravali botovi, firewall, Cloudflare i sve ono što zvuči vrlo ozbiljno kada želite ostaviti dojam da znate što radite. Sumnja je na trenutke pala gotovo na sve i svakoga. Čak ni papirnata plišana roda nije bila potpuno oslobođena sumnje. Gradonačelnik? Nema veze s tim. Najaktivnija oporbena vijećnica u više mandata? Ni ona. U Gradu su politički suparnici, u Županiji su u obrnutim ulogama, ali s našim serverom nemaju baš nikakve veze. Netko je kroz šalu spomenuo i Soroševce, no ni ta teorija nije dugo preživjela.
A onda je stigao trenutak istine.
Nakon svih provjera pokazalo se da najveći neprijatelj SBPozitivnog nije bio ni haker, ni virus, ni konkurencija, nego – urednik.
Odnosno, ja.
I to ne bilo kakav urednik, nego urednik koji iskreno voli fotografije u punoj kvaliteti. Što veće, to bolje. Ako već postoji lijepa fotografija, zašto bi bila mala? Tako je sve počelo sasvim bezazleno. Jedna velika fotografija, pa druga, pa treća. Uvijek sam sebi govorio kako bi bila prava šteta da čitatelji ne vide detalje, boje i punu kvalitetu slike.
Administrator mi je više puta dobronamjerno govorio da ću jednoga dana zatrpati server. Iskreno, upozoravao me dovoljno puta da danas može reći kako je bio u pravu. Ja sam, naravno, bio uvjeren da pretjeruje.
Priznajem, s vremenom sam čak napravio i veliki kompromis. Umjesto nekoliko fotografija u članku ostavio sam samo jednu naslovnu. Problem je jedino u tome što je ta jedna fotografija veličinom često vrijedila kao cijela galerija na nekim drugim portalima. Ukratko, broj fotografija sam smanjio, ali njihove megabajte baš i nisam.
Server je u početku sve to stoički podnosio. WordPress je vrijedno stvarao umanjene verzije fotografija, procesor je radio prekovremeno, disk se polako punio, a administrator je, pretpostavljam, svaki put kad bi vidio novu objavu pomalo strepio koliko je ovaj put “teška”.
I onda je došao trenutak kada više nije bilo moguće normalno otvoriti ni novu objavu. Portal je počeo pokazivati znakove umora, a administrator je ponovno morao spašavati situaciju. Zahvaljujući njegovu znanju i strpljenju, SBPozitivno je ponovno u pogonu i sve radi kako treba.
Do kada?
Iskreno, teško je reći. Vjerojatno do sljedeće moje “male” fotografije od nekoliko desetaka megabajta.
Pouka ove priče zapravo je vrlo jednostavna. Ponekad ne treba tražiti hakere, viruse, konkurenciju ni velike svjetske zavjere. Ponekad je dovoljno pogledati u ogledalo. Ja sam to učinio i vrlo brzo pronašao glavnog krivca.
Sada mi još samo preostaje naučiti ono što fotografi i administratori ponavljaju godinama – da dobra fotografija ne mora biti ogromna da bi bila lijepa.
A administratoru mogu samo još jednom reći jedno veliko hvala… i obećati da ću ubuduće komprimirati fotografije.
Dobro… barem većinu njih.
