[vc_row][vc_column][vc_column_text]U seriju članaka grijeh i to neoprostiv, bio bi ne uvrstiti Vidu Borš. Ne ,ona nije imala moždani , ali na svoj način pisanjem s vedre strane je ispisivala sve faze svoje bitke s tumorom.
Jasno pisanje
Odluka je donesena… Nema više ležanja u krevetu i čekanja da kemoterapije i zračenja naprave svoje. Tjeram se svaki dan hodat po stepenicama (iako su mi nakon toga noge kao dvije lignje koje vučem za sobom). Sjedenje za stolom minimalno dvaput dnevno po sat vremena, stupanje po kući umjesto skijanja u šlapama.
Napravit sve što mogu sama, tipa skuhat kavu, otvoriti prozor, obući se i skinuti… I svaki dan se sjetim kako mi je doktorica rekla da nikad neću ozdravit. Ja znam da hoću i baš njoj u inat i u inat svima koji me sažalijevaju i misle da mi se bliži kraj. Pa oni nisu normalni, tek sam na trećini svog života”
Vida Borš, arhitektica, plesna pedagoginja i bivša bubnjarica prve ženske punk grupe u Hrvatskoj, The Schizoid Wiklers. Blog je počela pisati potkraj 2009., nakon što je izašla iz bolnice gdje su joj operirali kralježnicu i pluća. I jedno i drugo bili su puni metastaza, a nedavno se bolest proširila i na jetru. Godinu prije zbog tumora joj je napravljena rekonstrukcija dojke. Blog Humor a ne tumor bio je i meni inspiracija ove nadasve pozitivne djevojke sklone satiri i humoru kojim se doslovno ogolila i , osvajala. Čak i mene iako tad sam se borio za svaki novi dan onoga što treba živiti i lijep je, a to je život.
Blog
Nažalost ne može se blog pronaći više po internetskim bespućima. Ali knjiga je ostala kao svjedok nevjerovatne hrabrosti ove pozitivke koja je vodila život do kraja i nažalost izgubila bitku. Knjigu imam i njezini zapisi mu često inspiracija.
Vida je vodila dnevnik o svojoj bolesti i životu prvo na blogu Lutka iz izloga, a poslije na blogu Humor, a ne tumor. U kratkom roku njezin blog je postao jedan od najposjećenijih, a Vida izišla iz domene blogosfere i postala pravi fenomen i amblem hrabrosti i suočavanja s bolestima. Premda i sama u situaciji da objektivno treba pomoć, Vida je postala svojevrsni terapeut oboljelima i duhom klonulima. Postala je dipl. ing. tuđopouzdanja. Interes i znatiželja Vide Borš bili su u prvom redu usmjereni prema životu i njegovu poboljšanju: uređenju svijeta, pomoći potrebitima, pitanjima pravde i pravednosti, detektiranju nasilja u svim vidovima, gonetanju labirinata birokracije, pitanjima dostojanstva… Na neponovljivo svoj, sasvim neambiciozan i neobavezan, topao i spontan način, sve kalambureći i zezajući se, unoseći život u mrtvo, plastičnost u plošno, Vida je dnevno pokazivala i lucidnost i upućenost i iznimnu osjetljivost. Literarno nadarena, beskonačno duhovita i gonjena strasnom željom za životom nadmudrivala se s vlastitim uvjerenjima ne vrijeđajući pritom tuđa, herojski nosila s amplitudama bolesti i raspoloženja; metastaze ni u jednom trenu nisu zahvatile njezin duh. Treba li uopće reći da je Vida podlegla bolesti, ali da je svojim djelom i ovom knjigom pobijedila smrt? Zbog svega toga nakon Vidine smrti, osnovana je udruga ”Humor a ne tumor”, kojoj je cilj preko različitih edukacijskih medija poticati razvoj svijesti o problemima s kojima se oboljele osobe susreću.
Humor a ne tumor
I knjiga “Humor, a ne tumor” dio je te bolesničke dirljive akcije samospašavanja u kojoj ljudi, iako needucirani za to, sami sebi postaju psiholozi i stručni savjetnici
Ovo je najpotresnija i najvrednija knjiga na kojoj sam radio! Tako je Algoritmov urednik Kruno Lokotar nazvao knjigu Vide Borš “Humor, a ne tumor”, koja je objavljena uoči dvogodišnjice smrti te optimistične djevojke, arhitektice, bubnjarice iz prvog hrvatskog ženskog punk banda i plesne pedagoginje.
Vida Borš rođena je u lipnju 1980. godine, a umrla je od raka dojke 28. travnja 2011. godine. O bolesti je otvoreno propisala na blogovima “Lutka iz izloga” i “Humor, a ne tumor” koji su ekspresno stekli brojne štovatelje. Vidin je stil blogerski, priče su joj intimističke, opažanja potresna, ali ležerna i humoristična te prepuna nade i borbenosti.
Bodreći sebe, Vida je bodrila i druge, aktivirajući se, među ostalim, i u udruzi “Sve za nju”, čija je prva predsjednica Vesna Andrijević Matovac isto pisala kolumne “Glas pacijenta” ukoričene u knjizi “Žena s ružičastom vvrpcom”. U suočavanju s teškom bolešću i s okolinom koja se u svim tim ciklusima liječenja više nikako ne može snaći, sve više bolesnika počinje pisati dnevničke zapise, poeziju i scenarije ili osnivati udruge kako bi pronašli istomišljenike i pobjegli od opasnih loših misli. I knjiga “Humor, a ne tumor” dio je te bolesničke dirljive akcije samospašavanja u kojoj ljudi, iako needucirani za to, sami sebi postaju psiholozi i stručni savjetnici. Zapisi Vide Borš pršte od želje za životom i svjedoče o krhkome ljudskome biću čije je jedino, na žalost ne i svemoćno, oružje protiv tragične sudbine bilo zarazna mladenačka duhovitost. Na puno načina Vida je i mene obilježila. Hvala joj što je bila među nama.
Autor: Vanja Krnić
Fotografije: internet
[modula id=”2485″]
https://thisisadominoproject.org/the-schizoid-wiklers-feministicki-punk-kraja-90-ih/
https://www.youtube.com/watch?v=QYT1qbchbhg[/vc_column_text][/vc_column][vc_column][/vc_column][vc_column][/vc_column][/vc_row]
