U srcu svakog grada, u svakom kvartu, postoje mjesta koja su nekada bila puna života, mjesta gdje su se stvarala sjećanja, gdje je mladost dolazila do izražaja u svojoj punoj snazi. No, vremena se mijenjaju, a s njima i lice grada. Kafići i zgrade koje su nekad bile simboli urbanog života sada su samo sjenke svojih bivših identiteta, tihi podsjetnici na prošlost koja polako blijedi.
Kada prođemo ulicama nekada živahnih kvartova, ne možemo ne primijetiti napuštene zgrade koje su nekoć bile središta društvenog života. Prostorije ispunjene smijehom i glazbom sada su prazne, prozori su zamagljeni i prašnjavi, a zidovi nose tragove vremena. Građevine koje su nekada bile domovi, poslovni prostori ili popularni kafići sada zjape prazne, prepuštene zubu vremena. Ove zgrade, sada samo ljušture svojih nekadašnjih identiteta, predstavljaju simbol propadanja jednog doba i gubitka mladosti koja je prošla.
Kafići, posebna mjesta za okupljanje mladih, bili su epicentri društvenog života. Tu su se sklapala prijateljstva, rađale ljubavi, planirali snovi. No, mnogi od tih kafića više ne postoje. Zatvoreni su zbog ekonomske krize, promjene u društvenim navikama ili jednostavno zbog nedostatka interesa mlađih generacija za takva mjesta. Nekada popularni lokali sada su samo sjećanje u umovima onih koji su u njima provodili najbolje godine svojih života. Ponekad, prolaznik može zastati ispred tih mjesta, prisjetiti se atmosfere, smijeha i razgovora koji su ispunjavali prostor, ali sada je tu samo tišina.
Upravo u Pijanoj ulici kako je zovu Brođani postoja je kafič Zagreb u kojem su mnogi, pa i ja provodili mladost igrajuć bilijar( žeton tri kune, pivo točeno 5 kn) Za 20 KN smo se znali zabaviti i uši poštediti cajki i narodnjaka. Danas u našem gradu nema ni papirnato plišane rode, ali Pijana ulica je renovirana i bar mi osobno izgleda kao bolnica, bez hlada i klupa, ali i onog najbitnijeg ljudi.
Naš grad nedvojbeno ulaže u fasadu, ali u isto vrijeme se raspada. Zagreb koliko god bio kultni valjda je vrijeme pregazilo. On je ostao uspomene mene, ali i mnogih iz moje generacije, kao i plesnjaci generacija prije.
Uz stazu mladosti nalazi se zatvoreni Zagreb koji se urušava, pa onda revonirane fasade nekad poznati Faust obitelji Mujkić, kasnije pivnica,Oronulost Pijane ulice izmjenjuju obnovljene fasade s onima ” pazi da ti ne padne na glavu”.
Zašto stanari sami ne obnove, nego prigovaraju? Stanari takvih objekata su većinom umirovljenici s par stotina Eura mirovine. Morali bi se zadužiti bar idućih par života da obnove običnu fasadu. Te fasade su simbol našeg grada, ali njegovog kontrasta u brizi i ne brizi. Žardinjere kao da je Golijat Brođani tu su, nekima dopadne, a nekima ne kao i sve.
Za kraj ove kolumnice stavljamo jedan kratki video. Video je bez zvuka, mirisa i okusa. Toplo se nadamo da će jednog dana u naš grad se vratiti ono što sve više nedostaje. To je život i papirnato plišana roda.
