Svi misle lako je meni presudom je dobio sve i sad treba šutjeti. Da jesam se borio punih četrnaest godina da dođem do pravomoćne presude i došao sam. Jasno piše da jasnije ne može u pravomoćnoj presudi. Zdravlje sam nepovratno izgubio , ali živ sam ( valjda). Dobio sam drugu priliku, a to je da sudjelujem u nećem najljepšem , a to je život i odrastanje kćeri, ali ne mogu šutjeti, . Žao mi je!
„Tako je sud prvog stupnja utvrdio: – da je 1. tužitelj Vanja Krnić liječen kod 2. tuženika Općoj bolnici dr. J. Benčević u razdoblju od 15. veljače 2009. do 26. siječnja 2010. te od 15. ožujka 2010. do 14. travnja 2010., – da je prilikom dijagnostike i liječenja 1. tužitelja došlo do više pogrešaka koje se sastoje u manjkavoj uzetoj anamnezi kod tužitelja i statusu (pregledu bolesnika), – da je stanje 1. tužitelja pogrešno shvaćeno kao tuberkulozni meningoencefalitis, iako u anamnezi nema utvrđenu preboljenu tuberkulozu i ima uredan RTG pluća, – da su vještaci izričito naveli da su posljedice koje su nastupila kod 1. tužitelja, a opisane u nalazu i mišljenju isključivo rezultat liječničke pogreške, – da je iz rezultata vještačenja utvrđeno da je za vrijeme liječenja 1. tužitelja kod 2. tuženika došlo do ranije navedenih liječničkih pogrešaka, neovisno o zbivanjima prije hospitalizacije koje su rezultirale teškim narušenjem njegovog zdravlja, – da pri ocjeni nisu uzeta u obzir oštećenja koja je pretrpio do primitka u bolnicu 2. tuženika, koja su već nastala kao posljedica tromboemboličnih septičkih incidenata, – da je 1. tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 6 dana (intubacija, postavljanje torakalnog drena, dvije od četiri lumbalne punkcije, buđenje na aparatu za umjetno disanje, spazmu muskulature), bolove srednjeg intenziteta 30 dana (odvikavanje od aparata za umjetno disanje, kateterizacije, rehabilitacija praćena mišićnim spazmima) i 13 Poslovni broj 16 Gž-18/2023-3 bolove slabog intenziteta 4 mjeseca, sve kumulativno, s time da su povremeni bolovi zbog spazama muskulature ocijeni kroz smanjenje životne aktivnost, – da je tužitelj tijekom liječenja trpio nelagodu, vezanost za krevet, RTG i CT snimanja, elektromiografije, uroloških pregleda, hranjenja na nazogastričnu sondu, jednog epileptičnog napadaja, primanja infuzija i injekcija, vađenja krvi, korištenja urinarnog katetera i torakalne drenaže, upotrebe invalidskih kolica, štaka, udlaga, posjećivanja ambulanti, fizioterapije i trajanja rehabilitacijskog postupka, – da kod 1. tužitelja nije postojao primarni strah, ali je bio prisutan sekundarni strah jačeg intenziteta (strah hoće li preživjeti i hoće li se bolest dalje pogoršavati) kumulativno 6 dana, srednjeg intenziteta (zabrinutost za ishod liječenja) kumulativno 30 dana, te slabog intenziteta za ishod rehabilitacije kumulativno 4 mjeseca, koji nije ostavio trajne posljedice, – da ukupno smanjenje opće životne aktivnosti tužitelja iznosi ukupno 65%, što uključuje spastičnu hemiparezu, teškoće verbalno-logičnog pamćenja i sposobnosti učenja, značajno snižene rezultate sa znacima oslabljene pozornosti, psihomotoričke brzine i kapacitet radne memorije i u toj će mjeri tužitelj, koji je obolio u dobi od 30 godina, morati ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu, – da je kod 1. tužitelja zbog lijevostrane spastične hemipareze i povremene pomoći druge osobe uz ožiljke vidljive drugim osobama u svim godišnjim dobima prisutno naruženje srednjeg stupnja, – da se naruženje 1. tužitelja sastoji od lijevostrane spastične hemipareze, ožiljku na prsnom košu nakon sternotomije dužine 18 cm, širine 5 mm u razini kože, blijedoružičaste boje, ožiljku od traheotomije zvjezdastog oblika, tamne pigmentacije, dva ožiljka s desne strane grudnog koša od 2 cm, širine 3 mm od drenaže pneumotoraksa, ožiljku od PEG-a tri puta 0,5 cm paraumbilikalno lijevo, – da je vještačenjem kod 1. tužitelja utvrđena jaka spastičnost lijevih ekstremiteta (jače ruke), što je utvrdio i sud prilikom saslušavanja tužitelja na ročištu, – da tužitelj u hodu šepa, što je posljedica spastičnosti lijeve noge, kao i djelomičnu parezu lica koja je naročito vidljiva kod govora, – da tužitelj ne izvodi hod na petama i prstima, ima izrazito oslabljene aktivne kretnje lijeve šake, – da je vještačenjem utvrđeno da 1. tužitelj nije radno sposoban kada se uzme u obzir njegova stručna sprema dipl. politologa, da nije sposoban obavljati ni fizičke poslove koji zahtijevaju hodanje, penjanje, dizanje i prenošenje tereta, manipulaciju tereta, da je tužiteljev govor i dalje teško razumljiv (što je na ročištu utvrdio i sud), uz višekratno ponavljanje, što i dalje predstavlja izrazitu poteškoću i odlučujući deficit u poslovima za koje je educiran, jer otežava njegovu komunikaciju, – da 1. tužitelj, unatoč poboljšanju pokazuje ozbiljnu redukciju kognitivnih kapaciteta zbog kojih je sposoban obavljati najjednostavnije nezahtjevne mentalne poslove koji ne zahtijevaju koncentraciju, rukovođenje, odlučivanje, odgovornost, rad određenim ritmom, učenje i pamćenje (poglavito novih zadataka), memoriranja podataka iz čega se većim dijelom razvija analitika i razmišljanje na osnovi kojih se donose odluke u postupanju, postoji nemogućnost usmjeravanja pažnje na više sadržaja, – da pisanje knjige ili kolumne, čime se 1. tužitelj u posljednje vrijeme bavi, on može obavljati, ali u vlastitom ritmu i bez rokova, što ne može obavljati kao redovno zanimanje i opće je radno nesposoban.“
Naravno je ljudima bitno koliko sam novčano dobio, a slabo tko konstatira da nisam ništa dobio osim novog ja. Gore je nabrojan dio onog što sam izgubio i preživio. Istina mora biti objektivna , a ne ni samo moja ni subjektivna. Objektivno se dobije nakon pravomočne presude i sto vještačenja. Osobno svaki dan proživljavam pakao koji sam preživio iz početka moje zapetljane životne priče. Možda jesam subjektivan, ali ne mogu shvatiti zašto. Zašto nikad neću mlađu kćer nosati, zašto s starijom kćeri neću nikad se popeti na neko brdo., ali klimavo sam savladao i nesavladive prepreke Zašto sam svaki dan kad zatvorim oči u bolnici . Imam li pravo sanjati. Kažu da je kršćanski oprostiti, ali ne mogu. Nisam vjernik , ali živim po svim načelima vjere. Uostalom nitko mi ni nije rekao izvini baš nikad.
Nenad Pandak mnogi će reći kako se usudiš , a tolike je spasio, a nikad nisam ni napisao da nije. Upravo je on odgovoran, ali nisam nikad podnjeo kaznenu prijavu iz zloga što je dotićni bio šef mojoj bivšoj supruzi. Žao mi je što nisam, ali prošla je ” baka skolačima”. Jedan jedini razlog je što se tako zove doktor koji me krivo liječio Ravnateljstvo bolnice je politički organ i to svi znaju. Naprotiv ravnatelj Samardžić u odnosu prema meni uvijek je bio stručnjak i gospodin. Vjerujem da ni ne zna da mi nitko nije ponudio ljudskost ni bonton koji se veže uz navedeno.
Ma šuti, imaš para što ti to treba. Pogledam parte znajući da da ćemo svi kad-tad na palmu ili piramidu. Treba mi i njihov pogled u oči, kad već zbog njih prebirem po ostacima vlastitog života. Ne nisam lud, provjereno. Dio mozga mi je krepao što je isto provjereno. Sanjam samo da mi kćeri budu što i jesu dobri ljudi s vlastitim stavom, školom, sanjam da bar jednu odvedem do oltara, sanjam da skočim da me AI na pametnom telefonu ulovi u skoku, ali ne mogu skočiti. Jedino ako me netko baci i slika u letu. Sanjam da pojedem nešto tekuće, bez straha da mi netko kaže obriši se tu upravo tu. Usput znam gdje. Sanjam ljudskost.
U biti snove mi nitko ne može oduzeti. U njima je tata koji nažalost nije dočekao presudu, ali iako je umro na neki način je tu. Samnom su ostale moje heroine kćeri, mama, najhrabriji prijatelji/ poznanici i još par ljudi. Hvala im.
Isprike koje nema, u sjeni ostaju,
liječnički pečat na sudbini ispisan.
Nenad Pandak – ime bez glasa,
a moj život borba, korak po korak, dan po dan.
Greška hladna, bez lica i duše,
sve što mi uze, nikad vratit neće.
No, gdje stanu tuge, ja tražim svjetlo,
gdje pada tama, ja kročim hrabro.
Svaki korak težak, ali moj,
svaki dan nov, s vjerom ispunjen.
Nisu mi dali riječi ni nadu,
ali ja sam svoje priče klesao u claudu i kamenu.
Neću pasti pod teretom krivnje,
ni pod sjenom onih koji su šutjeli.
Jer život je moj, unatoč svemu,
borit ću se, jer to je sve što znam.
Isprike neka zauvijek šute,
greške neka nose teret svog imena.
Ja koračam dalje,
za svaki korak, za svaki novi dan.
Zakasnile su!
Dok sam živ pisati ću, ali ne razumijem zašto je nekima tako teško biti čovjek. Pokušavam živjeti po načelima stoicizma i prvenstveno da budem čovjek slobodnog uma koji samo ne sanjari, ali propitkujem i tražim odgovore samo na pitanje Zašto?
