U Loco Motu svi smo ga zvali čika Tomo. Kad danas napišem njegovo puno ime, Tomo Mirosavljević, djeluje mi nekako službeno. Kao ime u zapisniku ili na popisu sudionika turnira. A meni je teško o njemu pisati tako. Za mene je bio čovjek koji me, zajedno s pokojnim Damirom Lovićem, uveo u svijet šaha. To se pamti drukčije od rezultata.Na neki način uveo me u svijet osoba s invaliditetom.
Tomo Mirosavljević iz Rastušja preminuo je 16. listopada 2026. u 83. godini života. Iza te kratke vijesti ostaju njegova obitelj, prijatelji i ljudi s kojima je godinama dijelio ljubav prema šahu. Ostajemo i mi kojima je pomogao da u tom svijetu pronađemo svoje mjesto.
Kad pomislim na njega, prvo mi dođe sasvim obična rečenica: stalno je nešto organizirao. Dođi u udrugu, igramo s ovima , igramo s onima. Čika Tomo do prošle godine u ovo vrijeme me je i zadnji put zvao da se organiziramo oko turnira zaDamira Lovića. Nedugo poslije sam čuo da je bolestan. Nisam ga htjeo smetati u njegovoj borbi s bolesti.
Možda to nekome zvuči premalo za tekst u spomen na čovjeka. Meni u toj rečenici ima jako puno. Jer da bi se ljudi okupili, netko se mora potruditi. Netko mora imati volje i onda kad su drugi umorni, zauzeti ili uvjereni da će sve to napraviti netko drugi. Mi ostali često zapamtimo događaj. Onoga zbog koga se dogodio počnemo dovoljno cijeniti tek kad ga više nema.
Čika Tomo bio je među ljudima zahvaljujući kojima se igralo, dolazilo i ostajalo u šahu.
O tome sam pisao još dok su i on i Damir bili živi. U jednom svom starom tekstu spomenuo sam ih, uz Iliju Matijaševića i učitelja Petra Lovrića, među najzaslužnijima za poticanje šaha među osobama s invaliditetom u Slavonskom Brodu. Pisao sam i o školi šaha petkom u udruzi Loco-Moto. Tada sam se šalio da se ondje u tajnosti obučavaju novi Kasparovi. Danas mi je drago što je taj zapis ostao. Da se vidi kako ovo što pišem nije zahvalnost koje sam se sjetio tek na vijest o smrti.
Tomo i Damir uveli su me među šahiste. Sada, kada obojice više nema(, još jasnije vidim koliko mi je to značilo. Napustili su nas: Pišković, Sorić i mnogi drugi iz svijeta osoba s invaliditetom.Naučiti pravila jedno je. Pronaći ljude s kojima ćeš igrati, kojima ćeš se vraćati i među kojima ćeš se osjećati prihvaćeno, nešto je što ostane mnogo dulje.
Osobama s invaliditetom često se govori o uključivanju u društvo. Ta riječ dobro izgleda u projektima i izvještajima. U životu je puno konkretnija. Imaš kamo otići. Imaš s kim provesti vrijeme. Imaš nešto čemu se veseliš i o čemu razmišljaš dok se vraćaš kući. U šahu imaš protivnika koji razmišlja kako te pobijediti. I baš u tome ima poštovanja: računa na tebe kao na igrača.
Zato mi je važno napisati što su čika Tomo i ljudi poput njega radili. Njihov trud imao je posljedice u tuđim životima, iako se one ne mogu sve upisati u tablicu.
A Tomo je i za pločom imao što pokazati. U ožujku 2012. na županijskom izlučnom turniru osoba s invaliditetom na Vijušu osvojio je prvo mjesto s pet pobjeda u pet kola. Damir Lović bio je drugi. Obojica su ušla u sastav županijske ekipe za prvenstvo Hrvatske. Danas je posebno vidjeti njihova imena jedno uz drugo u tom starom izvještaju. Meni su ta imena povezana i izvan poretka.
Dvije godine poslije Tomo je na simultanki u sklopu Memorijala „Milan Mesić“ remizirao s velemajstorom Zdenkom Kožulom. Bio je jedan od petorice igrača koji su u toj simultanki izborili remi. I taj podatak vrijedi sačuvati, kao mali podsjetnik na njegovo šahovsko znanje.
Njegovo ime ostalo je zabilježeno i među zastupnicima klubova u županijskom sportskom savezu osoba s invaliditetom. Za mandatno razdoblje od 2017. do 2021. predstavljao je Šahovski klub invalida „Kralj“. To je još jedan trag njegova sudjelovanja u životu zajednice kojoj je pripadao.
Ali kad kažem čika Tomo, ne mislim prvo na mandat, funkciju ili osvojeno mjesto. Mislim na čovjeka kojega smo tako zvali u Loco-Motu. Nadimci ponekad sačuvaju odnos bolje od cijele biografije. U tom „čika“ bilo je i poštovanja i bliskosti. Nije trebalo objašnjavati o kome govorimo.
Brod ima mnogo takvih ljudi, čiji rad ostane poznat uglavnom onima koji su bili uz njih. Netko godinama održava klub, netko okuplja susjede, netko drugome pomogne da se usudi doći prvi put. Njihov se doprinos lako podrazumijeva jer smo se naviknuli da su tu. Tek njihov odlazak pokaže koliko je toga ovisilo o nečijoj dobroj volji.
Ne bih volio da se Tomin život u našem sjećanju svede na osmrtnicu i nekoliko rezultata pronađenih u arhivi. Vrijedi zapamtiti da je svojim vremenom učinio nešto dobro za druge. Da je oko igre koju je volio okupljao ljude. Da među tim ljudima ima onih koji mu i danas mogu sasvim osobno reći hvala.
Ja sam jedan od njih.
Njegovoj obitelji izražavam iskrenu sućut. Mi ga pamtimo kroz dio života koji je dijelio s nama; njihov je gubitak mnogo veći i svakodnevniji.
A tebi, čika Tomo, hvala što si me s Damirom uveo u šah. Hvala za sav trud koji je nama ostalima omogućio da jednostavno dođemo i igramo. Iz Šahovskog kluba osoba s invaliditetom Kralj koji je nekad osvajao lige u konkurenciji s zdravima. Klub je i dalje tu. Ostali smo Višnja, par nas i ja. Znamo da moramo dalje zbog Vas, ali i nas.
