U zemlji gdje kruh vrijedi dva eura, mlijeko euro, a cigarete više od pet, inkluzija je postala birokratska parola, ali ne i stvarnost većine kojima je namijenjena. Dok nam se priča da invalidi danas žive bolje jer imaju “najviši dodatak do 780 €”, stvarnost izgleda ovako: kruh je preskup, režije rastu, lijekovi nisu na akciji, a dodatak često kasni – ponekad i mjesecima.
Zakon o inkluzivnom dodatku stupio je na snagu 1. siječnja 2024. i trebao je objediniti četiri dosadašnje naknade: osobnu invalidninu, doplatke za pomoć i njegu, doplatak za djecu i pomoć nezaposlenima s invaliditetom. Međutim, do srpnja je zaprimljeno gotovo 289.000 zahtjeva, a više od 100.000 ljudi i dalje čeka — bez novca, ali i dalje “u sustavu obrade” . Zakon je što je to zakon koji je stupio na snagu prije više od godinu dana. ZAKON.
Onih s najtežim invaliditetom i postojećim pravima iz starih zakona samo njih oko 20.000 prima puni iznos od 720 eura Većina drugih dobiva slično kao polovicu toga — od 480 € (druga razina), do 432 € (treća), 162 € i 138 € Prosječna primanja kreću se oko 367 €.
Sve to događa se dok su troškovi života izgriženi inflacijom: kruh iz 2019. umjesto 5 kuna danas stoji dva eura, mlijeko umjesto četiri kune sada euro, kutija cigareta iz 25 kn danas je narasla 5,30 € i kava u gradu rijetko gdje ispod 1,80 €( skoro 15 kn).Čak je i Šefki poskupio ali malo, ne šalim se.
Uspostavlja se paralelna realnost: da bi preživio u dosluhu s realnim životom, trebaš biti zdraviji nego što jesi i siromašniji nego što ti piše u dokumentima. Zakon ti kaže da imaš pravo, praksa ti pokazuje da ćeš biti još jedan čekatelj u redu — nikad zaboravljen, samo odgođen. To je nešto kao papirnato plišana roda. Svi znamo da je tu ali nema veze što nemamo pojma gdje je kljun, oko i perje koje ju krasi. Očerupano?
I dok država računa potrošnju i iznosi rješenja, građani broje račun sve češće posustaju pred papirologijom koju birokrati traže. Jer validno pravo bez stvarnog prijenosa novca, nije pravo. Inkluzivni dodatak postoji u papiru, a ne u džepu većine. Postoje zato obećana političkih kvazimudana i drndaroša s svih razina. Njih svejedno zaboli, oni nam se smiju u lice! Pa se u šali kaže: radije 1500 kn starih vremena nego današnju inkluziju koja izgleda kao iluzija.
Još veći problem od iznosa je kašnjenje. Ljudi koji su 20 godina primali invalidninu, sad ne primaju ništa. Rješenja kasne( plus žalbe), novac kasni, ali svejedno ti treba dokumentacija kao za kredit u Švicarskoj. Sistem je prepun kontradikcija: on te ne poznaje, ne priznaje stare nalaze, traži te da ponovno dokazuješ da ti fali ruka, noga ili razum zbog svega toga. Koda smo ljudi gušteri, pa će nam ponovno narasti rep.To nije inkluzija, to je kolektivno maltretiranje i skrbnika i osoba s ivaliditetom u ime procedure. Aleluja., ništa novo.
Zakon ti kaže da imaš pravo, a praksa ti dokaže da si samo još jedan u redu. Pravu inkluziju osjetiš tek kad ti kažu: “Vaš predmet je u obradi.” Tada znaš da nisi zaboravljen samo si privremeno odgođen. Obrađuju te kao da prave bazgu, kobasicu i ajvar u isto vrijeme, U onu stvar.
Usporedimo to s 2019. godinom: kruh je bio pet kuna, mlijeko četiri, kava sedam, cigarete 25. S tadašnjih 1500 kuna si bar znao gdje si. Danas, kad bi ti netko rekao da ćeš imati 780 eura, mislio bi da si dobio na lotu. Ali u međuvremenu je sve poskupjelo, osim dostojanstva. Njega više ni ne pokušavaju mjeriti.
Realno, većina ljudi prima 300 do 500 eura. A najčešće ni to, jer još čekaju. A dok čekaju, kruh ne čeka. Nitko ne stane na blagajni da ti kaže: “Ne brini, ti si u inkluziji, plati kad HZMO potvrdi.” Ako želiš preživjeti, moraš biti zdraviji nego što jesi i siromašniji nego što ti piše na papiru.
I zato sve ovo manje sliči na socijalnu politiku, a više na društveni eksperiment nad osobama s invaliditetom. . Koliko ljudi možeš staviti na listu čekanja, a da još uvijek tvrdiš da im pomažeš? Koliko dugo možeš ignorirati potrebe ljudi koje zakonski priznaješ? Koliko košta lažna nada? Hebote nismo zamorci, homosapieni smo!
Inkluzivni dodatak možda postoji u zakonu, ali na terenu ga rijetki vide. I dok čekaš da ti država prizna nešto što ti pripada po zdravom razumu, inflacija ti prizna da si svakim danom sve manji dionik/kupac vlastitog života. I zato ne čudi da sve više ljudi kaže: „Radije bih imao staru invalidninu nego novu inkluziju.” Jer ova nova – više liči na iluziju nego na pomoć. Amen.
