Dražen je bio mehaničar u Hrvatskim šumama. Ne onaj koji popravlja traktore, kamione, nego – po potrebi – i kosilice, i lančane pile, i aparat za kavu kad se ujutro zaglavi filter. Bio je to onaj tip radnika koji u 7 ujutro već ima ruke crne od ulja i spreman je reći:
“To ti je rikn’o regulator momenta, al ne brini – ako lupim ključem, proradit će.”
Radno mjesto: garaža Hrvatskih šuma, Slavonski Brod. Zvanično “radionica”, a neslužbeno „Muzej improvizacije i državne aljkavosti“. U ormaru je visjela kutija rezervnih dijelova iz 1983., jedna pila iz ‘Jugoslavije’ i kalendar s jelenom u pozadini koji se nije mijenjao otkako je Ivo Sanader bio aktualan.
Jednog jutra, negdje u trećem tjednu lipnja, dok je Dražen namještao ventil na traktoru koji je više puštao ulje nego dizel, u dvorište radionice ULETI TRAMVAJ.
Da, tramvaj.
Sivi, star, dugačak, s natpisom “Linija 3 – Šuma Debela”. Nema tračnica, nema vodiča, samo prašina i miris smole.
Dražen u čudu vadi cigaretu koju je prestao pušiti još 2007.
– “Jel’ ovo meni država šalje poruku da pređem u ZET?”
Vrata se otvore. Iz tramvaja izlazi neki tip u odijelu – naravno, s kravatom u šumi – i kaže:
– “Dobar dan, Dražene. Ministarstvo eksperimentalnog prometa. Imamo problem – tramvaj neće da upali kad je rosa. Kažu: ‘Ako netko zna, to je Dražen iz Broda.’”
Dražen ga gleda.
– “Pa normalno da neće! Nema šine, nema struje, nema veze sa zdravim razumom!”
– “Zato ste vi tu.”
I tako, Dražen – mehaničar iz šumarije – legao je ispod tramvaja usred slavonske šume, tražeći masu, masu koja je odavno napustila ovu državu. Našao je dva bora, tri srne i jedno gnijezdo pčela, ali nikakvu masu.
Usput, tramvaj je imao funkciju “samoodržive fotosinteze” – europski projekt koji je netko potpisao u Bruxellesu, kad su čuli da u Hrvatskoj tramvaj može voziti i kad nema tračnica – samo ako ima volju!
Nakon tri dana kopanja, zavarivanja i jednog susreta sa zmijom (koja je, da budemo pošteni, bila u šoku više od Dražena), tramvaj je krenuo.
Kuda? Kroz šumu, preko kanala, mimo lovačke kućice i prema – ničemu.
Dražen ga je gledao kako nestaje i promrmljao:
– “E ako ovo dođe do Zagreba prije vlaka iz Vinkovaca, ja dajem otkaz.”
U međuvremenu, u centrali Hrvatskih šuma stiže e-mail iz Ministarstva:
“Zahvaljujemo Draženu na uspješnoj suradnji. U znak zahvale, nominiran je za Medalju za inovativni promet u niskobudžetnim uvjetima.”
Nagrada? Pokvareni printer iz Zagreba i bon za Crodux u vrijednosti 30 eura.
Dražen je sve to spremio u ladicu ispod stola, gdje drži WD-40, paštetu i papire za mirovinu.
I svako jutro od tada, kad čuje klin-klang u daljini, samo slegne ramenima:
– “Ma pusti… tramvaj… već sam ja to jednom popravio.”
