Brzina nije sloboda. To je najskuplja laž koju mladi povjeruju. I ne samo da povjeruju, nego je plate životom. U jednoj sekundi. I onda više nema ni buke motora, ni junačenja, ni vjetra u kosi. Samo muk. Crna vreća. Plač majke, oca, sestre brata. I još jedan križ pored ceste koji nitko neće vidjeti kad projuri istom brzinom. Borio sam se i borim za svaki dan svog života već duže od petnaest godina. Vidio sam svašta, ali strašnije slike nema od one kad sam na reanimaciji( intezivnoj) vidio kako se roditelji opraštaju od svog djeteta i slijedeće jutro prazan krevet. Pišem ovo potaknut tolikim smrtima na ” jurilicama” naših mladih sugrađana. Lijepo je bit viđen, ali život kakav god je puno ljepši ŽIVOT.
Ne postoji dobar trenutak da umreš mlad, ali nema besmislenijeg načina od umiranja u asfaltu. Zašto? Jer nisi stigao reći “oprosti”. Jer nisi stigao biti otac ili mama. Jer nisi stigao postati čovjek. Jer si vjerovao da si nepobjediv i da te svi gledaju na bijesnom ljubimcu misleći da si faca. A nisi. Nitko nije. Motor ne oprašta. Cesta ne zna za “još jednu šansu”. Ako pogriješiš – gotovo je.
Mladi voze kao da ih se smrt ne tiče. Kao da ona dolazi samo drugima. A kad dođe njima, bude kasno da se kaže: “Da sam barem sporije.” Da sam nosio kacigu. Da nisam slušao ekipu. Da sam mislio na mamu i svoje najmilije. Smrt je u retrovizoru, ali je nitko ne vidi dok ne zakuca direktno, bez kočnice.
I nemoj mi reći da si slobodan kad si na motoru. Nisi. Sloboda nije kad si brži od zakona fizike. Jednostavno je F=m x a Motor te ispali kao metak Sloboda je kad stigneš kući. Kad te čekaju na ručku, večeri, kavi, nije ni bitno, ali bitno je da si živ. Kad te ima. Kad ne ostavljaš praznu sobu i raskrvavljen asfalt iza sebe.
Roditelji šute jer se boje biti “strogi”. A trebali bi se bojati sprovoda. Trebali bi reći: “Nećeš još.” Jer ljubav nije u ključevima, nego u granicama. A društvo? Društvo šuti, okreće glavu i broji poginule. I nitko ne viče dok ne padne netko poznat.
I zato ovo pišem. Ne kao pametovanje. Nego kao urlik. Kao molbu. Kao zid na kraju ravnice kojom se ide prebrzo. Uspori. Jer ako ne stigneš do cilja, sve drugo je bilo uzalud. Motor nije kriv. Ti si. Ako ne razmisliš. Ako ne usporiš. Ako ne odlučiš živjeti.
Čuješ li? Život nije stvoren da završi na hladnom asfaltu. Nije vrijedan ničije brzine. Nije vrijedan ni jednog motora, ni trenutka adrenalina. Nema motora na svijetu koji vrijedi suze majke. Nema brzine koja vrijedi pogleda oca dok stoji nad lijesom. I nema tog osjećaja slobode koji može zamijeniti zagrljaj majke, tate. dečka, sestre, brata i da ne nabrajam dalje koji se više nikad neće dogoditi.
Jer kada stane srce, ne staje samo jedan život stane čitav svijet oko njega. I zato: uspori. Ne zbog zakona. Ne zbog kazne. Uspori jer te čekaju. Jer te vole. Jer te ima. I dok te ima – ima smisla sve. Brzina je prolazna. Život nije. Ili barem ne bi trebao biti. Što kad dođe policija i hitna da kaže tvojim najmilijima da te više nikad neće bit na ručku? Fascinatno mi je nakon što sam vidio mnoge nakon što su imali sreće da prežive kao nepokretni ili u invaldskim kolicima da žele upravo motor. Zašto nemam odgovor na to pitanje? Ne znam.
Uspori. Da te ima.
