Nakon što smo se već navikli da nam se na cestama svakodnevno pojavljuju Nepalci, Butanci, Bangladešani, Filipinci i Indijci, sve redom ljudi koje Brođani pozdravljaju s toplim osmijehom i onim našim ‘Bok, majstore’, činilo se da nas više ništa ne može iznenaditi.
Ponekad se čini da svijet nije podijeljen na kontinente, države i granice, nego na rupe. Male, velike, neočekivane, one koje se otvore baš kad pomisliš da si sve već vidio. Rupe su, na neki način, podsjetnik da stvarnost uvijek ima rezervni plan – i da taj plan najčešće uključuje iznenađenja koja nitko nije naručio. A ako postoji mjesto gdje se takva filozofija svakodnevno potvrđuje, onda su to naše ceste, koje već godinama vode tihu raspravu s gravitacijom, vremenom i zdravim razumom. Tek pokrpaju i ovo potpuno nove. Koga? Rupe!
Tako je jednog jutra, sasvim običnog, iz jedne od tih rupetina počelo izlaziti nešto što nitko nije mogao predvidjeti. Ne voda, ne cijevi, ne kablovi, nego Japanci. U savršenoj koloni, s fotoaparatima, kišobranima i izrazom lica kao da su upravo otkrili novi svjetski fenomen. Prvi među njima, gospodin Hiroshi Tanaković, koji tvrdi da mu je pradjed iz Crnog Potoka (što nitko ne može potvrditi, ali zvuči dovoljno simpatično i provjerljivo da se ne provjerava), pozdravio je okupljene riječima: “Konnichiwa, lipi Brod-san, mi došli gledat asfalt, jako zanimljiva tekstura rupa, sugoi .” Jedna gospođa je, potpuno smireno, komentirala: “Ako već izlaze iz rupa, mogli su bar donjet sushi.”
Gradske službe stigle su brže nego ikad, što je samo po sebi znak da se radi o međunarodnom incidentu. Nakon kratkog vijećanja zaključili su da je situacija ozbiljna i da treba hitno reagirati. Reakcija je, naravno, bila četiri kante visokokvalitetnog asfalta, toliko kvalitetnog da se još uvijek ne zna je li to asfalt ili samo tamnija zemlja. Dok su zatrpavali japansku rupetinu, stigla je nova dojava: u drugoj rupi pojavili su se Mongoli. Radnici su se uspaničili, jer nitko u Komunalcu nije treniran za slučaj “potencijalna invazija Đingis Kana kroz asfalt”. Zatrpali su i tu rupu, preventivno i s tihom molitvom da se nitko ne sjeti postavljati jurtu( tradicionalni Mongolski šator) kod Varoša, jer Brođani dobro znaju da kad Mongol postavi jurtu, to nije izlet nego početak naseljavanja.Nema veze što ih ima manje nego nas, ako su već jednom osvojili pola svijeta mogli bi opet.
Kad su već mislili da je sve gotovo, dogodio se obrat. Japanci su se vratili, ali ne iz rupe nego iz gradske uprave. Dio ih je ušao u naš grad s novim poduzetničkim idejama. Ispostavilo se da su, dok su radnici zatrpavali ulaz u njihov improvizirani portal, oni već ušli u zgradu i ponudili suradnju. Žele otvoriti prvu japansko-brodsku školu za detekciju rupa na cesti, kao i postavit brojaće za iste. Kažu da su fascinirani našom sposobnošću da rupe nastanu preko noći, bez ikakvog seizmičkog i objektivnog razloga. Njihov slogan glasi: “Asufaruto no duh, nikad mira tu”, što u slobodnom prijevodu znači “Asfalt je duh, a rupe su sudbina.”
Grad je ponudu odbio, jer ako netko počne stvarno popravljati rupe, što će onda raditi sve naše službe. Japanci su obećali da će se vratiti ćim se otvori neka nova rupa . Mongoli isto, ali samo ako im dopustimo da postave jurtu kod Veznog. A građani su zaključili da je sve to normalno. Jer ako možeš preživjeti zimu, komarce, led bez soli,ralica i radove koji traju dulje od šest sedam mandata,bez soli možemo i Japance iz rupe.
